Hrvatska majka u pjesmi

Opis

Radost je žene najveća nad kolijevkom.

Ne zato, što je izvršila prirodni poziv i u novome biću gleda produženje svoga života. Bio bi to odviše sebičan razlog. Ima jedan dublji izvor njene radosti, daleko čovječniji, daleko uzvišeniji i, upravo zato, tako teško pojmljiv, da ga je kadra obuhvatiti samo intuicija umjetnika. To je smisao materinje žrtve.
Najplemenitije čovještvo je umjeti pregarati, zatajiti sebe, da drugome bude dobro, navijek na jednome dlanu nositi dar, koji će užiti drugi. To čovještvo je odzvir božanskog života, odjekuje molitveno, harmonično, puno; nosi lice, na kojemu smiješak suši suzu.
Žena nad kolijevkom osjeća, da je pošla strmim stepenicama u velebni hram posvećene žrtve. Siđe li, ona zna, da nije mati, nego tek žena, koja je porodila. No, malo koja siđe. Malo koja se uplaši. Mati se uspinje k cilju, žrtvujući sebe za novoga čovjeka, pa i onda, kad je vlastito dijete napusti, kad joj se otuđi, kad je zaboravi.
Ta velika mati! Jer postoji, mi vjerujemo, da ima na zemlji ljubavi; da ima netko, tko jeca poradi nas; da ima netko, na čija smo vrata slobodni pokucati u svako doba, makar od svih prezreni.
Ta velika mati! Jer postoji, mi znamo, da ima život dublji smisao, duhovniji, trajniji: život Vječnosti.
I mi postanemo djeca. Kadri smo, makar nas oprljale zablude, da u čaški naivnosti nađemo opet svoju bezazlenu dušu i pružimo ruke za zvijezdama, kao onda, kad smo se počeli obogaćivati na toplom krilu.
Molitelji milostinje, kadri smo poživjeti od najmanjeg dara velike materinje ljubavi: dostaje nam jedan dragi smiješak, da osjetimo ljepotu intimne povezanosti s bićem, na zemlji najsvetijim.
Ta velika mati! Pristupivši prvi put kolijevci, ona je skinula raskošno ženstvo, skrušila se svetački i zavjetovala nijemo, da će svoju ljepotu, svoje zdravlje, pa makar i sam život, ako ustreba, žrtvovati.
To najplemenitije čovještvo, što se žrtveno kida od bića majke, ostavlja za sobom svetu sjenu Božje prisutnosti.
»Hrvatski ženski list«, dosljedan svojim načelima, ima, eto, razloga, da ponovo iskaže čast ženi, te joj, kao nadopunu svojih dosad u listu objelodanjenih književnih radova, pruži sada zbirku izabranih pjesama o majci, iz pera hrvatskih književnika.
Zanimljivo je istaći, da je većinu pjesnika, koji su zastupani u ovoj zbirci, odnjihala seljačka mati, skromna pojava s blatnih oranica. Sigurno je i to dokaz, da je materinstvo vrednota s onoga svijeta, samostalna i neovisna; da se finoća ljubavi i smisao žrtve ne može naučiti; da život ima svoje nepisane zakone, kao i zvjezdani svjetovi, a žena je nosilac i stvaralac najplemenitijeg čovještva.

Sida Košutić

Pri sastavljanju ovih »Bilježaka o pjesnicima i djelima«, imao sam pri ruci ove knjige: Antologija novije hrvatske lirike, Zagreb 1934. Uredio dr. Mihovil Kombol; izd. Minerve; Hrvatska moderna lirika, Zagreb 1933. Uredili: Dragutin Tadijanović i Olinko Delorko; Hrvatski književni priručnik, Zagreb 1941. Uredio Rikard Simeon; Antologija nove hrvatske kajkavske lirike, Sisak 1937. Uredio Nikola N. Bačić, izd. knjižare S. Junker i Vjenceslav Novak: Za narod i omladinu (Djela. svez. XII.), Zagreb 1933. Uredio dr. Slavko Ježić. Izd. Minerve.
Podaci u tim knjigama nisu uvijek potpuni: kod nekih pjesnika manjkaju biografski podaci, a mnoga im djela nemaju oznake izdavača. Osim toga, u njima su navedena samo pjesnička djela. K tome su, nakon gore navedenih knjiga, izišla još mnoga nova djela, pa je stoga, da bi Bilješke bile što potpunije, valjalo pregledati kartoteku Sveučilišne knjižnice. No, začudo, ni tamo, često puta, nema pouzdanih podataka: mnogim djelima manjka oznaka književne vrste, godina izdanja, a nisu uvijek označeni ni izdavači, pa je često puta trebalo potražiti same knjige ili pak stupiti u vezu lično s pjesnicima.
Poteškoća pri sastavljanju ovih Bilježaka bila je i u tome, što su se podaci o nekim pjesnicima s pogrješkama prenosili iz knjige u knjigu. Na pr. da je Arnold rođen 24. IV. 1854., a točno je: 27. III. 1853. Neki su do ove naše knjige imali ne samo manjkave, nego i krive biografske podatke, kao na pr. Izidor Poljak, kojemu je navedeno krivo mjesto smrti, a nije mu se bilježio datum rođenja, O mlađima, kao i uopće o onima, koji sada prvi put ulaze u ovakvu knjigu, bilo je posebno teško sakupiti podatke, osobito tamo, gdje nije bio moguć osobni dodir s pjesnicima.
Tko je upućen u uređivanje slične knjige, lako će shvatiti, kako je kod nas teško sastavljati ovakve Bilješke, pa makar, poput ovih, i ne bile sastavljene u naučne svrhe.
Potrebno je nešto reći o samom sabiranju i izboru pjesama.
Pri sakupljanju pjesama za ovu knjigu bila je poteškoća osobito u tome, što se ovakva knjiga nije mogla poslužiti sličnim djelima. Niti se traženje pjesama moglo ograničiti samo na imena priznatih pjesnika, jer su upravo ovi nekada razočarali, a nepoznati ugodno iznenadili. Ima, također, čitavih knjiga pjesama posvećenih majci, a u njima nema ni jedne pjesme o njoj, ili ta nije uspjela. Ili, ima pjesama pod naslovom majčina imena, a ne prikazuju majku, nego se pjesnici u njima njoj samo obraćaju. A opet, imade pjesama, iz čijeg se naslova nije moglo ni naslutiti pjesmu o majci. Zbog svega toga trebalo je pročitati skoro sve pjesme po mnogim godištima revija, godišnjaka, rijetko dnevnika, te zajedničkih i zasebnih knjiga pjesama.
Konačno sam, poslije duga rada, sabrao preko 300 pjesama od oko 150 priznatih i nepoznatih, starih i suvremenih pjesnika.
Time je bio završen prvi dio posla: sabiranje materijala, kojega, inače, upotrebljavam za svoju profesorsku radnju: Majka u hrvatskoj umjetnoj poeziji.
Sada je trebalo izabrati umjetnički najuspjelije.
Tu počinje rad Side Košutić.
Kriterij, koji je odlučivao kod izbora pjesama za ovu našu knjigu ispitivao je i estetsku i sadržajnu vrijednost svake pjesme. Zato su od 300 sakupljenih pjesama uvrštene u ovu zbirku samo 54 pjesme (svi su pjesnici poredani po redoslijedu rođenja), a ovaj će izbor nesumnjivo utvrditi, da je hrvatska majka dostojno zastupana u našoj hrvatskoj umjetnoj pjesmi.

Vinko Nikolić

PETAR PRERADOVIĆ:

MAJCI

Lik tvoj mili, majčice moja,
Nad prošlim mi pomalja se viekom,
Ko pun mjesec nad noćnim vidjekom
Svršena boja.

I u blagu tu mjesečinu,
U okrilje utječem se tvoje,
Kadagodier bježim tuge koje
Sadanju tminu.

I počinem pri tebi, panem
Na krilo ti glavom i zabušim
Lice si u nj, stisnem se i skrušim,
Diete postanem.

A ti ko što nekada radiš:
Šuškajući po glavi mi liepo,
Čelo gladeć, ljubeć oko sliepo
San mi dovabiš.

A sanak blag, glatku ko svilu
Da razvija tihano i lako,
Nemilje mi porazmrsi svako
Tvome na krilu.

Pa kako te da ne žalim oj!
Kako da te ne zavidim sjeni,
Kad si jošte i sad, u spomeni,
Zaštit mili moj.

Majko! mnoge godine slomi,
Nagomila već na grob ti vrieme,
Ali jošte ne uduši tieme
Bol za tobom mi.

Sveudilj još ona — bijući
Bilom srca — zadaje mi rane,
Ter prestat će samo, kad prestane
Srce mi tući.

Sveudilj još ona obliće
Grob ti, kuca po njemu i grebe,
Ne bi lʼ, majko, probudila tebe
S nova u žiće.

Da to može! Lik da ti mio
Opet vidim, da se u nj zadubim,
Oj da te se nagrlim, naljubim,
Sretan bi bio!

I srećom si smućen, poražen,
Riečce možda prozborio ne bi,
Što da kažem, kazao bi tebi,
Muk mi preblažen.

Ali kad to biti ne more,
Dok nas diele različiti svieti,
Daj mi barem vili se popeti
Do tebe gore.

Neka ona kaže ti pojem,
Koli mila i sad još i draga,
Mila, draga iznad svega blaga
Sinu si svojem.

Budi i ti njemu za uvar
Kano dosad u svemu i svudi,
Bdij i vodi … oj nadalje budi
Andjel mu čuvar!

A zemaljskom putu na svome
Kada klone umoren ti sinak,
Prvi daj mu za grobom počinak,
Krilu na tvome!

HUGO BADALIĆ:

MAJKA

Ja ne znam, što je majka mila,
Nit majčin što je srca plam,
Ja ne znam, što je sve mi bila,
Ta da je bila jedva znam.

Ko san mi lebdi slika pusta,
Kad zadnji put me k sebi zva,
Kad zadnji cjelov s milih usta
I blagoslov mi zadnji da.

A ja sam plako, Bože sveti,
I proplako sam cijelu noć,
O majko slatka, nemoj mrijeti,
Ti ne sm’ješ, ne ćeš od nas poć!

O ludo li sam bio čedo!
Zar mari smrt za srca jad?
Drugačije sam svijet taj gledo,
Neg što ga gledam bolan sad!

Ah, svuda lebdi smrt i sjena,
Od dragih drage dijeli nas,
Tek samo slatka uspomena
Sačuvat nam je kadra glas.

O, uspomeno, kivna meni,
O majci, što mi znadeš reć?
Ti šutiš? Jao, bar spomeni,
Što davno mene boli već!

Ja ne znam, što je majka mila,
Nit majčin što je srca plam,
Ja ne znam, što je sve mi bila,
Ta da je bila, jedva znam!

RIKARD KATALINIĆ-JERETOV:

DVA VRANA

Letela su do dva vrana
Za jesenskeg tužneg dana;
Gledala ih stara mati,
Pa jih stala bolno zvati:
Počekajte, crne vrani,
S kuda ste mi na ’ve strani?
Imela san mladeg sina,
Bil je dika materina,
Već je, vrani, treća zima
Ča od njega glasa nima.
Ča j’ od mojeg sinka mila
Tako vamin desneg krila?

Zamuknula mukom oba
Kot dva tužna crna groba,
Baš su ta dva s črnem krili
Mrtven sini oči spili.

BOŽO LOVRIĆ:

OKAMENJENE MAJKE

Za njima ode vihar u potjeru
i urlicima osuđenih duša
na vječne muke tjerao bjegunce.
U jedno crno smotao ih klupko
i zbiti kao stado, što se boji
kurjaka, tako oni skupili se
pred udarcima vihra da se brane.

Za njima požar: u plamenu sela
i jauk: »Ao, majko, pogibosmo!«
Ožaren dim se vrtlogom iskara
na mračnom nebu riše kao crne
i rastrgane da zastave smrti
nad rasapom i uništenjem roda
sad vihore u sablasnome letu.

U crna rakna umotane majke
ogrnule su oslabljenim t’jelom
siročad svoju pred udarcem vihra,
a slaba djeca poplašenim očim
zagledala se u majčinu tugu
i zacenjenim ustima su htjela
da r’ječ pronesu, ali strah i jecaj
okolo grla kruto stisnuo ih
i ne da slovu, da iskaže pečal.
A crne majke koštunjave ruke
put neba dižu, ali ono tmurno

i nepomično njima odgovara:
»Utaman molba, utaman je kletva,
netragom rod će c’jeli da pogine.
Utaman vaši sl’jepci progledaše
i pjesma vas je, tužne, ostavila.«

Tko da osveti čemer pregolemi,
kad iznemogle majke klonule su
pred djecom, što su glađu poginula;
tko da iskaže onaj pogled zadnji,
kad susreše se izmučene oči
i rekoše si sve što r’ječ zataji!
Ah tako Božja Majka podno križa
u rane svog se zagledala Sina
i od muke se zamračilo sunce
i zemlja se je tvrda rastvorila
i planina se sura prolomila
od teškog jada, što i mrtve same
iz groba opet u nov život diže.

Nad takvom mukom Bog se smilovao
i majke sve u kamen preobrazi,
da barem bol ih nečovječna mine:
tek crna kosa ostala im živa
i prameni su o kam udarali
ko iznemoglo jato gavranova,
kad teškim krilim oko sebe bije.
Od puste groze opet osl’jepiše
guslara oči: a na nebu sinjem
utrnule se jednim mahom zv’jezde.

O mučenice, sinje kukavice,
rodilje naše, majke svih žalosti,
tek muka vaša: teško spominjanje
od očaja će c’jeli rod da spasi,
jer žuč i tuga nova čuda stvara.

STJEPKO OSTROŠKI:

BALADA O MAJCI

Čez dvajset trudnih i betežnih let
deset je dece rodila na svet.
Čez tuliko let svoja je prsa,
slatki zviranjek, dečici dala.
Zemlu je kopala, prela i tkala,
spobita se legla, z brigum se stala.

Čez tridesti let, po danu i noči,
ni mirno sklopila snenih si oči.
Reči »ne morem« nije poznala.
Navek je jenog na prsih deržala,
koji ni poznal drugo kaj,
nek samo jeno: Mamek, daj!

Navek je nekaj zmogla i dala,
i vnogi krat, i zbita i strta,
smrt črnu vu pomoč je zvala.
A gda ni imela več kaj im dati,
ni jada žuhkog od sebe pregnati,
zanunala je i zapopevala:

»Hajči, sinek, mirno spi,
lepe senje senjaj ti.
Zrasel budeš celi muž,
beleg konja jahal buš.
Samo hajči, cvetek, spi,
mamek nebo ti želi.

Tam za bregom vu dalini,
hitri veter kam beži,
gde se sunce zagasi,
tam buš išel, sinek, ti.
Samo hajči, čuček, spi,
srečen oni — koga ni. . .«

Vu slepoj noči cvili zibača.
Su bogčiju je skrivala kmica,
a mati je stiha popevala
i narekovala kak bogica . . .

I sako je jutro kak orlica
vu ranu zorju z hiže zletela.
Hranu je iskala i tlačila
i v deri za decu haračila . . .

A leta su išla i deca su rasla
kak raste na bregu divljača i drač.
Vu senci života, kak živi sirota,
čez krvave žulje, brige i plač.
I nigdo se za njih nije popital,
dok nisu dorasli za pušku i mač . . .

Onda su došli krvavi svati
z lepimi reči dečke pozvati:
koga pod pušku, koga pod top;
Braniti ono, koje im daje
samo terplenje, muku i grob.

Z vustih im kapale reči kak zlato
i vabile dečke v megleni kraj.
Zajahali oni črne su konje,
nigdar jih više ni bilo nazaj.

Suha kak veja na mrazu živlenja,
koja več nigdar cvetela ne bu,
sama je v hiži ostala mati
i dugo je čekala sineke tu . . .

Jene je noči videla v senjah
dugu prošeciju na trnovi stezi.
Pred njom je plazila krvava kača
i psičala: Ubij! Kolji! Lezi! . . .

»Nejde dika materi
decu koja izdoji,
dika ide onomu
gdo ih više pomori.«

CVJETKO ŠKARPA:

MOJA MATI

U staroj kući, gdje sam se rodio,
Sjećam se, da je jedna terasa lijepa bila,
Na kojoj je moja mati pokojna uvijek za nas
Cvijeće lijepo gojila.

Oh, ona je tako voljela to lijepo svoje cvijeće,
Da bi ga svakoga dana, kad bi se spustila noć,
Pomnjivo u kuću unijela;
I onda bi redom sve prozore i vrata kućna zatvorila,
Da studen noćna ne bi do njega mogla doć . . .

I čim bi spazila, kako
Oblaci teški i crni nad usnulim gradom kruže,
Oh, ona bi isto i nas, kao i cvijeće svoje,
Sve jednog po jednog za ruke u kuću uvela
Pa onda bi sama u kutu do prozora jednog sjela
I pobožno sklopivši ruke
Dugo bi za nas molila tako
U teškoj, sumornoj tuzi
Žalosnih večeri.

ILIJA JAKOVLJEVIĆ:

MATI

Na sivom pragu, siva od briga
slomljena sjena šuti.
U vrtu granje tiho se ziba,
dolazak noći sluti.

Nešto zašumi. Sjena se krenu.
Uvele ruke plaču.
Pred kućom starom, skršen i bolan,
uzdah se neki začu.

»Zašto sam tebe rodila, sine?
Zašto se rodila sama?
Zašto su tuge vječite druge,
zašto me bije čama?

Ti si daleko. Jasno te gledam.
Ledeni znoj te rosi. —
Netko je vrisnuo. Krvlju obliven
ranjenu ruku nosi.

Topovske cijevi rastu do zvijezda,
Vatrena pada kiša.
Metalne ptice jurnuše zrakom,
a zatim — sve se stiša.

Vidim te, sine. Glava ti gori.
Pitaš li: »Gdje si, mama?
Tinja li, majko, kandilo doma,
dok ovdje pada tama?«

Čujem te, sine. I tvoju psovku.
Osjećam strašnu kletvu:
O, proklet bio, koji nam spremi
krvavu ovu žetvu!

Prokleta bila žeđa za vlašću,
koja nas hrani bolom.
Prokleta težnja za tuđim dobrom,
za tuđom gorom i dolom.

Prokleta sila, lažno junaštvo,
što krade zemlje tuđe!
O, proklet onaj, po čijoj riječi
u kuće očaj uđe!«

Reče i kleknu. Granje zašumi.
Procvili jedna žena.
Nebom se noćnim, duga i strašna,
prostrla crna sjena.

MARA SCHWELL-GAMIRŠEK:

DVA CVIJETA

Sva šuma već je crvena,
Kroz nju magla je prošla;
U ruhu bogatih boja
K nama jesen je došla.

S opustjele livade mraz
Vreba da ofuri cvijeće;
Strah me je, da dva moja cvijeta
Smrtno taknuti ne će.

Nek nada mnom vjetrovi huje,
Nek nada mnom mraz se ledi,
Tek dva moja sina, Bože,
Ti mi poštedi, poštedi!

SIDA KOŠUTIĆ:

DOBRA MOJA MATI

Opustjele ko kasna jesen
Dobre njene oči su sive,
O ponoćne nijeme sate
Otvore joj suze ih žive.

Iza prozora stoji sama.
Na praznu se zagleda cestu.
Ne mari, je li sat udara,
Il stoji na istome mjestu.

Širokom cestom pod brijegom
Žurno tuđinac neki prođe.
Možda će ugledati mene,
Misli: još mila možda dođe;

Da, možda još danas joj dođe
Iz tužne bolesničke kuće,
Mati će na vatri potaknut
Pripravljeno suho već pruće;

Pa će si jabuku bijelit
I sjećat se dragoga sela,
Usne će starice romonit
Ko kudjelju kada je prela.

Al zaspala prazna je cesta.
Dobra moja mati još stoji:
Kad bi se ipak mogla vratit?
Na prste si šapćući broji.

MARIN FRANIČEVIĆ:

MAT SINU ČA GRE PUT
AMERIK

Sinko, hod zbogon,
bila ti srića,
i blagoslovjeno ti mliko koje si siso.
Bud mi dobar u daleken svitu
imoj pomnju od života
i vrat mi se doma srićan i kuntenat.

Sine, ja san te karvavin žujima odgojila
i kolike noći nad tobon učinila,
sto putih i gladna i žedna
u nevoji i suzami.
A ti se meni razgovor bi
i milošća moja,
kad ti je brat po žurnatoh hodi
bolesnu me privarćo.

I sad, kad greš za svojon srićon,
Za me ne misli,
ja ću se pasat i s manjin,
samo neka si ti dobro
i zdravo.

Hod zbogon,
bila ti srića . . .

VINKO NIKOLIĆ:

MOJA MATER

Vajk na mojen stolu u mojoj komori — ako je iman,
stoji jedan mali litrat u skromnoj drvenoj svaži;
i kada po’ brimenon života trudan i žalostan kliman,
meni se pari ka da mi pogled na nj bidu utaži.

U svaži je naoko mladoliko lišće, usne rumene,
još čejade mlado i lipo, samo kiti ga srebrena kruna,
šta godine i brige okrije. Al oko jošter ne vene,
isplakano o’ života i suza nema starosti ni truna.

To oko njeno modro i čisto, kano more je čaro.
Na lišcu lagani smij joj sniva, al i gorčine
ništo se skupilo okolo justa — to je strašno već staro.
Ali svejedno, kada pogledan na nju: granu mi vedrine.

I bilo što radin, nikad srce ne zaboravja,
da je ta mala slika na stolu i da me gleda,
da me ka anđel čuvar čuva i nikad da me ne ostavja,
i pari mi ka da uprav ona zlo mi činiti ne da.

Pa često kad mi jad pritisne srce, kad tuga
poput vitrova more moju raskida dušu i srce,
tada pogledan na nju, bez prkosa, pokorno ka sluga,
i molin, da se ova sa slike dugo još ne ubroji međ mrce.

Taj skromni litrat na mojen stolu u mojoj siromašnoj sobi,
to jedino blago ne bi ja da ni za ma kakve pare,
jer ta mala slika side žene, obučene u težačkoj robi,
to slika je moje dobre matere stare.

SALIH ALIĆ:

MAJCI

U sobi pustoj, hladnoj i memljivoj
gdje za kruh krpi rublje i vreće,
uz žutu svjetlost jeftine svijeće,
usahnu starački život tvoj.

Tu mnoge si dane o pogači snivala,
trpjela glad — bez kruha bivala,
utrobu praznu pasom vezivala
i iz dana u dan ropski kirijala.

Dobrotu tvoju svi su ti voljeli:
prosjaci — puk gladne sirotinje
bez kuća, s crnim žigom golotinje:
praznih utroba, suhom oboljeli.

Pa, eto, sam sa »cv’jetkom« u kosi,
ostah da prezime očevo nosim
kroz život, tešku borbu da snosim
za kruh, dok i mene smrt ne pokosi.

O, majko, draga, sunce ugasnulo,
velika ti hvala na riječima tvojim
umiruć kad reče: »Smrt preda mnom stoji,
sine . . . Halal ti mlijeko moje bilo!«