Opis
Borcima za hrvatsku
državnu neovisnost i slobodu
PROSLOV
Držim naime da te članke treba objaviti kao knjigu i zato što su oni možda najvažniji doprinos osuvremenjivanju starčevićanskog učenja čak i od 1945., a svakako od 1990. godine…
(akademik Dubravko Jelčić,
u pismu autoru, 2. III. 2015.)
U jednom od više pisama koja smo razmijenili počevši od prvih mjeseci 2009. godine – započelo je to dopisivanje u sklopu priprema za objavljivanje zbornika radova s jednoga znanstvenoga skupa održanog u Hrvatskome institutu za povijest kojemu sam bio suorganizator, pa potom i suurednik zbornika s tamo obrađenim temama iz hrvatske političke i kulturne povijesti prve polovice XX. stoljeća, a on jedan od dvadesetak sudionika odnosno autor jednog od priloga uvrštenih u tu knjigu – ponovio mi je Dubravko Jelčić svoj raniji prijedlog, da „ne samo iz nacionalno-političkih, nego i književnih razloga“ proberem svoje članke iz Političkog zatvorenika te ih objavim kao knjigu.
Poticaj sam otklonio iz više razloga. Jednim dijelom sam to već učinio – odvratih mu – uvrstivši u svoju knjigu Hrvatski nacionalizam i europske integracije (Zagreb, 2008.) petnaestak uvodnika koje sam objavio u tome mjesečniku Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, onih koji su se izravno bavili pitanjem hrvatskog odnosa prema procesima tzv. ujedinjenja Europe.
No, nisam se zadovoljio samo tim izgovorom. Budući da smo se u tim pismima na mjestimice zabavan način dotaknuli i Krležinih leksikografskih opazaka te njegovih komesarskih naputaka raznim, što voljkim, a što nevoljkim argatima pri zidanju jugoslovjenske enciklopedističke Kule babilonske, kojih se je jedan dio baš u to doba bio pojavio u Matičinu Kolu, u tome mi je kontekstu na um pao taj veliki pisac koji je, s autoritetom navodnog miljenika Najvećeg Sina Naših Naroda I Narodnosti (a svakako s reputacijom dugogodišnjega člana Centralnoga komiteta avangarde radničke klase, k tome i počasnoga gosta Najvećeg Sina na putovanju o narodnome trošku po afroazijskim širinama i Moskoviji kojima je hrvatski narod, kako znademo, odvajkada težio!), i toj radničkoj klasi, i seljaštvu kao njezinu historijskom savezniku, i deklasiranim eksploatatorima–s dirljivom sućutnošću zavaljen u udobne naslonjače najluksuznijih zagrebačkih hotela, pred kojima bi ga strpljivo, nekad i satima, čekao mercedes s vozačem, navodno dar Druga Kojemu Priseže I Staro I Mlado – tako i vlastitim primjerom demonstrirao ispravnost i etičku opravdanost onoga marksističkog učenja o višku rada, eksploataciji čovjeka po čovjeku, otuđenju i neizbježnosti klasne borbe, pa onda strasno, doduše malo piskutavim glasom, s olimpskih visina propovijedao one nenadmašne lenjinističke poučke o diktaturi proletarijata koji su na ovim prostorima, dakako, rađali obilnim plodovima, ne samo u obliku noža, žice i jame, nego i u obliku aksiomatskog zaključka o Jugoslaviji kao povijesnoj nužnosti.
Ne vidim, dakle, svrhe ni smisla opet posegnuti za tim tekstovima, dometnuh akademiku Jelčiću u nastavku tog pisma, premda mi prijedlog i poticaj draška taštinu: sličio bih onima koji su Krležu sreli jednom ili dvaput, pa o tome – dakako u doba kad su elektrifikacija i industrijalizacija obećavali izravan put u besklasnu Zemlju Obećanu – objavili kad kupusare, kad knjižuljke a kad zakutne bilješke, sretni što ih je bar na tren zapahnuo vonj Olimpa koji ih, eto, legitimira da svoj inače tako beznačajan odraz na površini hrvatske kulturne bare pokušaju ovjekovječiti svečanim priopćenjem o umiljatome i umnom razgovoru, prigodom kojega se je književni Zeus udostojao u njihovu obličju imati sparing-partnera koji je svoje literarno, intelektualno i uopće ljudsko poslanje ispunio time što je okruglome, dežmekastom bardu omogućio da što razmetljivijim formulacijama pokaže koliko zapravo ne zna ono što samodopadno misli da znade bolje od svih drugih.
Tko će, naime, te tekstove čitati i desetak godina – danas je to već i dvadeset, pa i dvadeset pet –nakon što su nastali, i zašto bi ih čitao? Jer, svaki od njih nastao je s točno određenim povodom i u sasvim određenu kontekstu, pa bi ga zapravo ispravno ocijeniti mogao samo onaj koji bi ga smjestio u taj kontekst ili bi bar pročitao cijeli broj časopisa u kojem je objavljen, jer: prostor namijenjen uvodniku – otprilike kartica i pol, najviše dvije kartice teksta – počesto me je silio da nekad i o istoj, a obično o drugim srodnim temama progovorim u istome broju, ali na drugome mjestu, u drugoj rubrici. Sve ih, dakako, povezuje isto pero, isti odgoj, ista misao i isti cilj, ali – jedni bez drugih ponekad možda šepaju, ili se bar, navlastito kad je posrijedi površan čitatelj ili zakašnjelo čitanje, može činiti da šepaju. Pisani s autsajderskih pozicija, često u posljednji trenutak, pred samo zaključenje lista – jer urednički mi je posao bio najviše treća, nikad prva rupa na svirali –bez autoriteta ovakve ili onakve vlasti, jedva su mogli na nekoga ili nešto utjecati i u vrijeme nastanka, danas će to moći još manje.
K tome sam, dometnuh, svjestan da bi i za mene (kao i za mnoge druge) bolje bilo, kad bih se mogao poslužiti onom Ovidijevom: „Napisah mnogo toga, ali ono što smatrah lošim, sam predah ognju“ (Multa quidem scripsi, sed quae vitiosa putavi emendaturis ignibus ipse dedii). Nažalost, vlasti ognja ih više predati ne mogu, jer – objavljeno ne mogu učiniti neobjavljenim, premda znadem da ima onih koji na tom poslu predano rade (te ognjene jezike tijekom proteklih godina i desetljeća oćutio sam ne jednom, ne samo s jedne strane, i ne nužno zbog loših tekstova). Neka zato počivaju mirno u prašini, jer Hrvatska nije zemlja u kojoj se previše čita, a danas se i drugdje živi toliko brzo da se ni ne stigne misliti.
Na koncu, rekoh, nije mi do popularnosti čak ni onda kad bih ju tim redcima i mogao dobiti. A ne mogu, jer nisam truba neke organizirane skupine istomišljenika, nego tek urednik – glavni, tehnički i svaki drugi, k tome korektor te osim prvih par godina, još i lektor –časopisa u kojemu pišu ljudi nejednakih pogleda i na prošlost, a kamoli na sadašnjost i budućnost, pripadnici različitih društvenih skupina i istaknuti dužnosnici različitih, ponekad i suprotstavljenih političkih stranaka. Ima među njima, dakako, i onih koji misle slično onomu što ja mislim –valjda ih i nije toliko malo –ali sam ja ipak i formalno i stvarno sam svoj i samo svoj glasnogovornik, pojedinac koji misli što piše i piše ono što misli, smatrajući etičkim i političkim autoritetima – mogao bih tu rečenicu iz 2009. mirne duše ponoviti i sada – sasvim malobrojne pojedince, nikad tuđinske, strane, nehrvatske, nego uvijek i isključivo hrvatske i isključivo one koji tjelesno već odavno nisu među nama (da duhom jesu, i ja sam nekakav dokaz).
U skladu s time, ovim tekstovima ni dosad nisam stjecao prijatelje, naprotiv: znali su poslužiti kao prilog onoj davnoj i plemenitoj vještini, pravoj umjetnosti koja je, recimo, Matošu bila toliko prirođena da bi ju zacijelo slično opisao i da se s njom nije susreo kod Jamesa Whistlera: plemenitoj umjetnosti proizvodnje neprijatelja. Jer, nasuprot onoj uobičajenoj i kvazifilantropskoj, da je loš čovjek onaj koji nema prijatelja, jamačno točnija je ona da malo vrijedi onaj koji nema neprijatelja.
A tekstovi objavljivani na stranicama Političkog zatvorenika itekako su znali proizvoditi neprijatelje (premda je časopisu već od prvih dana, zbog raznih razloga, pa već i samim nazivom, bilo namijenjeno mjesto tek na margini). Pritom su, kako je i za očekivati, manje nezgodni bili oni drugi, tuđi, pa makar nosili zvučne naslove (iza kojih je ponekad znala stajati i stvarna moć, kao, recimo, u slučaju američkog veleposlanstva koje je, kao ozbiljna diplomatska služba što ne služi samo uhljebljenju slabo pismenih a podobnih, motrilo i tu marginu, pa se je znalo oglasiti ne samo o njoj, nego i u njoj); puno nezgodniji i ambiciozniji bili su naši, kojima su sloboda i demokracija bili zgodni barjaci dok su bili u oporbi, ali su im, nakon dolaska na takozvanu vlast, i te vrijednosti i savjest postali tek smetnjom.
Biti komesar godi, naime, ljudskoj taštini. U jednoj etički i politički rastočenoj sredini kao što je hrvatska, ta se ambicija k tome smatra vrlinom.
Tako je, dakle, tekla razmjena misli u prvoj polovici 2009., i bio sam tvrdo uvjeren kako ću odoljeti toj neobičnoj pošasti koja već desetljećima hara Hrvatskom, pošasti da svatko tko je napisao više od pet tekstova, ima potrebu uvezati ih kao knjigu i iznova ponuditi javnosti, premda to štivo, s rijetkim iznimkama, obično ne vrijedi lule duhana. A ipak se, evo, jedanaestak godina nakon te korespondencije (i, sasvim slučajno, jedva pola godine od smrti akademika Jelčića), u novim okolnostima i s nešto drugačijim pobudama – i dalje misleći kako s obje stojim na majčici zemlji – odlučujem na ono što sam tada otklanjao. Uzdam se da će staloženiji čitatelj shvatiti kako posrijedi nije danak mojoj taštini nego izraz obveze prema jednoj misli, jednoj ideji u kojoj sam odgojen i kojoj sam sazrijevanjem –usprkos svim udarcima –postao ne manji, nego veći vjernik.
Premda na ovu ispovijed vjere i nisam obvezan, u prilog spomenutoj tvrdnji o vlastitoj prisebnosti smatram korisnim dometnuti i to, da sam svjestan kako bi površan čitatelj mogao s pravom primijetiti da su mnogi iz galerije likova koji se spominju na idućim stranicama, danas potpuna nepoznanica (jer, doista, tko danas znade da su, recimo, Zlatko Tomčić i Jozo Radoš uopće postojali, a bili su to takozvani predsjednici Hrvatskoga sabora, ministri i još ponešto, zapravo: koješta), ali će pomnjiviji lako vidjeti, da ovo nikad nisu bile misli takozvanoga političkog analitičara, čovjeka koji uglavnom nezainteresirano i sa strane učeno mlati praznu slamu, gradeći se da bistri društvovne i političke procese te ih potom neuku puku tumači majestetičnim tonom, a nikad nisu bili niti su sada puki novinarski tekstovi, što obično nastaju iz sasvim prozaičnih pobuda te u naše doba (koje hoće držati bar do higijene tijela, kad mu do one duhovne nije stalo ni koliko je crna pod noktom), već dan-dva nakon objavljivanja postaju nepodobni i za umatanje kobasica i za druge svrhe koje su se ne tako davno prakticirale u onim vrlo korisnim, obično od tuđih očiju skrivenim prostorijama i namjenskim građevinama, jamačno do određene mjere pridonoseći prodaji novina, pa time i razvitku novinstva.
Ovo su, naime, bili i ostali ulomci pokušaja jednoga vrlo zainteresiranog pojedinca koji je – nekad sa strane, a nekad i kao sudionik konkretnih nastojanja – htio (i još hoće) tim nastojanjima dati jasan i razmjerno cjelovit ideološko-politički sadržaj. Radilo se je uvijek o jednom te istom: o pokušaju da se organizira i oblikuje ono što bi se moglo nazvati starčevićanskom, nacionalističkom alternativom dominantnim tokovima našega političkog života. Tehnički su oblici, kao nešto što je za ozbiljne ljude po definiciji prolazno i privremeno, pritom posve sporedni, pa su se zato nekad očitovali u težnji za ujedinjenjem srodnih političkih stranaka i skupina – prvi takav pokušaj u kojem sam sudjelovao, onaj iz 1991./92., opisao sam u jednome memoarskom tekstu uvrštenom u zbornik o pravaškoj politici što ga je sad već davne 2013. objavio Hrvatski institut za povijest – nekad u težnji da se te skupine okupe oko najjače od njih, a nekad u zamisli da posve novi oblik posluži kao kvasac postignuća istoga cilja.
Zašto su ti pokušaji ostali nedorečeni i mršava ploda, jednim je dijelom raščlanjeno i u tekstovima u ovoj knjizi. Na drugo ću se vratiti u idućoj bilanci svog obračuna s trgovcima hrvatskim kožama (Matoš) tijekom posljednja tri desetljeća, koja će uskoro ugledati svjetlo dana. Ni onda ti članci nisu bili, pa ni danas ne će biti namijenjeni tezgarenju po zemljopisnoj ili duhovnoj provinciji: rasprave o tim trgovcima na malo i veliko, galantarima i grosistima, uz obročnu otplatu i s popustom ili bez njega, imali su onda i danas imaju jednaku svrhu; u najmanju ruku svi ti tekstovi i njihovo novo objavljivanje predstavljaju doista bilancu, polaganje računa o onome što smo mislili, htjeli i pokušavali.
Iz njih je lako vidjeti, jesmo li prije četvrt stoljeća govorili o problemima koje neki otkrivaju tek danas i na tim tobožnjim otkrićima grade svoje političke i uopće društvene karijere; iz njih je lako uočiti, koje su nas teme zanimale, koje smo nade imali i htjeli njegovati, a koje su nas muke mučile; koliko davno smo podsjećali na uporno i neprestano, stoljetno podgrizanje i uzmicanje naših istočnih narodnih i državnih granica; kad smo i kako pisali o Hrvatima u Hercegovini i u Bosni; kad smo upozoravali na tendenciju rastakanja našega nacionalnoga identiteta, jezika i bića; kad smo se zalagali za policentrični razvitak naše domovine; kad smo govorili o pravima hrvatskoga radništva i o socijalnoj bombi na kojoj sjedimo (umno i samodopadno u svoje dnevnike, poput Louisa XVI. na dan rušenja Bastille, bilježeći da se ne zbiva baš ništa); kad smo govorili o korupciji i njezinu utjecaju na demografsko pustošenje Hrvatske; kad smo ukazivali na industriju tzv. antifašizma i na nužnost lustracije odnosno na zamke ideologije tzv. nacionalne pomirbe koja je zamišljena tako da zaštiti jugoslavensku predkomunističku i osobito komunističku baštinu, još više njezine baštinike.
To je ujedno među glavnim razlozima da ovdje, protivno običajima, nisam ponudio samo jedan dio tih uvodnika odnosno tek probrane ulomke – ne uvršćujući neke koji danas mogu izgledati kao naivna batrganja i puki promašaji (navlastito intelektualnim nadničarima i duhovnim skorojevićima koji će ih mala fide, s nizina svoga pogleda istrgnuti iz konteksta te previdjeti da i iza takvih stoji jedna te ista misao, jedna volja i jedan cilj). Jer, ta lukavština bi bila nepoštena (makar bi se naknadna autocenzura i sutrašnja pamet zacijelo mogli lako i razmjerno uvjerljivo obrazložiti, čak i na sasvim banalan način, podilaženjem čitateljskoj nespremnosti da se u doba fejsbukovske redukcije jezika i misli posegne za kupusarom poput ove), premda bi u političkome smislu možda bila mudrija (osobito onda kad ne bismo imali na umu da je takva mudrost obično izraz kukavštine, a skoro bez iznimke i kratkoročna i kratkovidna).
Ovo je, prema tome, cjelovita zbirka komentara, takozvanih kolumni, koje sam u deset brojeva, od veljače do prosinca 1996., pisao u mjesečniku Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, a u odnosu na razdoblje od siječnja 1997. sve do danas (s kratkim, devetomjesečnim prekidom 2006.), dvjestotinjak uvodnika koje sam kao glavni urednik pisao u tom časopisu što je od broja 250 (siječanj-veljača 2013.), ne pokazujući volju da se ugasi premda već dvadesetak godina ne honorira suradnju, počeo izlaziti dvomjesečno, a od broja 262 (siječanj-veljača-ožujak 2015.) do danas pred čitatelje dolazi tromjesečno, zahvaljujući pomoći članstva i milostinji rijetkih prijatelja (jer mu narodne vlasti odavno uskraćuju potporu, s birokratskim, zapravo maloumnim obrazloženjem da udruga hrvatskih političkih uznika „nema razvojnu komponentu“, zapravo zato što ni za kakvu plaću nije spremna prisezati nikakvim nehrvatskim božanstvima).
Tijekom tih skoro četvrt stoljeća, u Političkom zatvoreniku – ne računajući bilješke sasvim tehničke naravi, pa i brojne dokumente, ponekad i cijele brošure o hrvatskom pitanju, prevevši ih sa stranih jezika – objavio sam više od tisuću tekstova, nekad potpisanih imenom i prezimenom, nekad jasnim inicijalima, a u mnogim slučajevima i nepotpisane ili signirane obično nasumce navedenim oznakama. Ništa u tim kolumnama iz 1996. odnosno u uvodnicima iz razdoblja 1997.-2020. ovdje nije mijenjano osim očevidnih pisarskih ili tiskarskih pogrješaka; ujednačen je jedino pravopis, budući da je časopis kraće vrijeme u drugoj polovici 1990-ih izlazio na morfonološkome („korienskom“) pravopisu, svjesno i smišljeno želeći time provocirati i skrenuti pozornost na svog nakladnika, udrugu čija se lojalnost vlasti nije dovodila u pitanje, pa je u skladu s time i ignorirana.
Bit će da je ta provokacija donekle pridonijela izmjenama propisa o položaju hrvatskih političkih uznika i bitnim poboljšicama njihova socijalnog statusa, ali je uspjeh, po hrvatskome običaju, bio kratkoga daha: tu povoljnu zakonsku novelu iz 1998. nova, trećejanuarska vlada, dala je dokinuti. Saborska većina druga Ivice Račana & Co. izmijenila ju je, naime, 29. studenoga 2001. godine.
A ne će samo numerolozi raspravljati o tome, je li Najveći Sin podjesen 1971. slučajno sazvao 21. sjednicu Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije baš u Karađorđevu i baš za 1. prosinca, „Dan ujedinjenja“, baš kao što ne će oni biti jedini koji će se pitati, ako je izvorna verzija saborskog zapisnika slučajno nosila oznaku „29 Nov 2001“ –što bi se dobrohotno moglo pripisati i računalnom programu koji se je oslanjao na internacionalne nazive mjeseci–je li slučajno, da su narodne vlasti na prava hrvatskih političkih uznika retroaktivno i protuustavno, upravo antifašistički nasrnule baš na dan kad je 1943., kako se to govorilo, na zasjedanju takozvanog AVNOJ-a „rođena nova, socijalistička Jugoslavija“.
Ima nešto neslučajno u tim podudarnostima. No, nema baš nikakve dvojbe: u tekstovima uvrštenima u ovu knjigu slučajnosti nema – svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima svjesna je i hotimična. Još više to vrijedi za otklon od svega što stvarno i simbolički nose spomenuta dva nadnevka koja nesumnjivo valja ubrojiti među najmračnije stranice hrvatske povijesti.
Tomislav JONJIĆ
U Zagrebu, 1. rujna 2020.
O HERCEGOVCIMA I KOJEČEMU DRUGOM
U srcu glavnoga grada Hrvatske ravnopravno stoje putokaz za Kumrovec i grafit „Hercegovna marš u Janjevo!“. Da, baš tako: „hercegovna“. I baš „u Janjevo“.
Postoji li između ova dva djelića hrvatske stvarnosti ikakva tajna veza? Čime je to Kumrovec zadužio Hrvate do te mjere da je u središtu glavnoga grada postavljen putokaz za to zagorsko selo (a teško je naći putokaz za Split, Rijeku, Slavonski Brod)? I postoji li išta osim slučajnosti u činjenici da se (u biti potrebna) rasprava o nazivu jednoga nogometnog kluba i grafiti po zagrebačkim zidovima s tim u svezi, pretpostavljaju jednom sindromu izraženome u uličnom natpisu (i puno češćim komentarima za kavanskim stolovima), koji Hrvatima iz Hercegovine i onima iz Janjeva namjenjuje sudbinu ljudskih otpadaka?
Smije li se previdjeti da su isti korijeni mentaliteta koji će u nekim drugim hrvatskim gradovima ispisati grafit „Bolje grob, nego ZG-rob“, i tako pokazati da se moderno autonomaštvo i snobovski, u biti jednako kampanilistički osjećaj velegradske „superiornosti“ (koja nije kadra shvatiti da je provincijalizam stanje duha, a ne zemljopisni pojam) međusobno induciraju?
Je li tkogod zamijetio da su utemeljitelji društva poštovatelja lika i djela Josipa Broza Kumrovečkog, udruge tzv. antifašista, novopečeni čovjekoljupci, kroničari hrvatskog „rasizma i netolerancije“ á la Feral Tribune, Slobodan Šnajder, Silvije Degen, Ivan Čičak i drugi iz te družine, koji bi nedvojbeno (i s pravom!) bučno digli svoj glas da je ispisana kakva provokatorska antisemitska krilatica, reagirali na tu ne samo protuhrvatsku, nego protuljudsku, u biti rasističku parolu? Niotkuda glasa…
Da se tko usudi njihov antifašizam i njihovo čovjekoljublje dovesti u pitanje ili ga pročitati kao pokušaj perfidne instrumentalizacije i manipulacije ljudskim dušama, na stražnje bi se noge digli ne samo oni, nego i mnogi drugi diljem svijeta, koji manje ili više svjesno pristaju biti slugama nevidljivih gospodara. Hrvate se, međutim, može nekažnjeno proglasiti otpadom. Tada to ne predstavlja rasizam, mržnju, socijalnu patologiju.
Muk o grafitu koji se nalazi sučelice Vjesnikovu neboderu, pod prozorom brojnih novinskih uredništava, pokazuje da se sadržaj ispisane poruke smatra, očito, posve običnim. Zašto je tako? Većina onih koje sam pitao za mišljenje o smislu i sadržaju te poruke, u njoj zapravo ne vidi simptom još jednog u nizu tradicionalnih nastojanja da se konačno postignuti osjećaj nacionalnog zajedništva i kulturno-politička integracija hrvatstva rastoči isticanjem regionalnih posebnosti i njihovim pretvaranjem u teško premostive razlike. Hrvati su valjda jedinstveni i po tome što lako zaboravljaju kakve je plodove donijelo dalmatinsko autonomaštvo, talijanaško istrijanstvo, Kállayevo bošnjaštvo i khuenovsko slavonstvo, zaboravili su zašto je u Bačkoj moglo i smjelo biti Bunjevaca i Šokaca, a nije smjelo biti Hrvata.
Zaboravili su karađorđevićevske „oblasti“ i „banovine“, baš kao i sustavno poticanje političkog regionalizma i autonomaštva (u obliku istrijanstva, dalmatinstva ili muslimanstva) u vrijeme kad je Kumrovec bio mjestom hodočašća i predstavljao svojevrsni Sveti Gral iz kojeg je izvirala naizgled mistična snaga jugoslavenstva, premda su brojni hrvatski intelektualci bili proskribirani samo zbog toga što su se usudili pomisliti da Hrvatska, pored sjevera, ima i istok, zapad i jug. „Autonomaštvo jučer -unitarizam danas“, precizno je i kratko nazvan jedan skup i tematski dvobroj splitskoga časopisa Vidik iz 1971. godine. Bilo je to baš na izmaku doba u kojem je jugoslavenska obavještajna služba brižno registrirala osobe koje bi u hrvatskim primorskim gradićima umjesto Slobodne Dalmacije na kioscima kupovali Vjesnik.
Makar je Vjesnik bio najvažnije partijsko glasilo i jednako jugoslavenski pravovjerno poput splitskog dnevnika, čitati Vjesnik, primjerice, u Makarskoj, značilo je biti „ustaša“. Tako je označavan svaki onaj koji je gledao prema Zagrebu, samim time videći u njemu glavni grad svih Hrvata. Hrvatima s juga orijentacija na Zagreb – zbog koje ih kao „dotepence“ vulgarno napadaju baš oni koji su Zagreb svom silom htjeli promatrati kao prirepak palanke na ušću Save u Dunav – predstavlja konstantu. Korijeni te ljubavi ne počivaju u težnji siromašne periferije da bude što tješnje povezana s bogatim središtem, kako bi htjeli kvazimarksistički promišljatelji hrvatske stvarnosti i sociolozi kardeljevske škole, nego u nečem dubljem, prividno puno iracionalnijem, što se ogledalo u tisućama palih za domovinu, u desetcima tisuća robijaških godina…
Čime su onda zaslužili da im se na ljubav uzvraća mržnjom? Usiljena bi bila tumačenja po kojima se spomenutim grafitom metaforički napada hercegovačka politika odnosno hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini. Niti su Hrvati politički preveć pismen narod, niti je hrvatska politika prema kompleksu zvanom Bosna i Hercegovina bilo po izumu, bilo po izvedbi ekskluzivno hercegovačka.
Niz je demokratskih izbora (i predizbornih kampanja) pokazao uostalom da ni nacionalistički (starčevićanski) dio hrvatske oporbe nije ni želio ni pokušao od hrvatsko-muslimanskih odnosa napraviti strateško političko pitanje (te se eventualno postaviti u ulogu drugog željeza u vatri), nego se je bučno zabavljao malo značajnim stvarima. Avnojska oporba, koja je na tome više inzistirala i koja je u Sarajevu bila neusporedivo najomiljeniji segment hrvatske političke pozornice (što je pojava koju treba uočiti i valorizirati), nije uspjela svojim stajalištima dati bilo što, što bi Hrvate moglo motivirati. Stoga su hrvatski birači svu zamršenost i složenost bosansko-hercegovačkog problema tumačili tako da su pretežnu potporu dali stranci koja je stvarala ono što se povremeno napadalo kao „hercegovačka politika“. Ta je politika dobila demokratsku legitimaciju na općehrvatskom planu i – neovisno o tome što tko o njoj mislio – optuživati za nju Hercegovce, znači stvarati razdor između njih i bosanskih Hrvata, što neizbježno slabi ionako desetkovano hrvatstvo u BiH i ima neizbježne štetne reperkusije na hrvatstvo u cjelini.
Da su korijeni animoziteta prema „Hercegovcima“ negdje drugdje, pokazuje i sljedeći primjer. Poznavao sam jednoga hrvatskog ministra (danas veleposlanika) koji se u različitim prigodama, ali tako da ga ne čuju oni koji su ga postavili blizu vlasti, znao samodopadno hvaliti kako su preci njegova sina pripadali različitim etničkim skupinama. Između sedamnaest tih skupina bilo je Rumunja, Mađara, Čeha, Židova, Nijemaca… Navodno se našao i poneki Hrvat. Sve je to samo po sebi, tobože, dokaz njegove široke kulture, tolerancije i demokratske predodređenosti. Svi su europski narodi, svi mentaliteti i pokrajine imali nešto lijepo i nešto pozitivno, osim „Hercegovaca“. Oni su mogli biti samo i jedino „ludi Hercegovci“.
Za to, pak, nije bilo i nema racionalnog obrazloženja. Naprotiv, ta iracionalna mržnja (koja je možda posljedica straha od nepoznatog, osjećaja inferiornosti, kompleksa nemoći) paradoksalno se tumači kao izraz uljuđenosti, visoke izobrazbe i široke kulture! Hercegovci su „primitivni“ i onda kad su sjajni intelektualci! A nasuprot opadačima koji su svoju „kulturu“ stjecali ližući potplate jugoslavenskih moćnika i promičući poletovski model kozmopolitske uljuđenosti, oni su preživljavali od svoga znoja, uglavnom u stranim kanalima. Gradili su tuđu državu, jer su im ukrali njihovu. I nema nikakva razloga da danas pognu pogled pred moralnim ništicama, rodoljubnim i intelektualnim skorojevićima, koji u jednoj perfidnoj uroti protiv Hrvatske diskriminiraju sirotinju koja je u svakom trenutku ustajala u obranu Hrvatske (i onda kad je to značilo vješala i onda kad je donosilo časničke činove), sirotinju koja je najmanje kriva za ono što se događa oko nje, pa čak i za ono što se događa s njom.
Ne smije se pokleknuti ni pred sveprisutnim optužbama za sklonost kriminalu. Kao što carinske i porezne povlastice u Hercegovini nisu hercegovačka, samonikla i slučajna pojava, ne smije se zaboraviti da se zbog šake lupeža (kakvih ima u svakome dijelu hrvatskog naroda, i u svakom narodu) otpisuje tisuće i tisuće težaka koji biblijskom mukom zarađuju svakodnevnu koricu kruha. I to im biva vraćeno na način da ih gospodarski konkurenti iz jednoga drugog hrvatskog kraja (znamenitog jedino po orjunaštvu i četništvu) upućuju da „idu u svoju državu“. Tako nekadašnji miljenici Ljube Leontića, Draže Mihailovića i Aleksandra Rankovića imaju svoju državu, a oni koji su za nju ginuli, moraju svoju tražiti negdje drugdje. Tamo gdje ne će biti „hercegovna“.
(broj 52/53, srpanj-kolovoz 1996.)
HRVATSKA KRONIKA
Mi smatramo najsvetijom dužnošću obćinstvo po mogućnosti obavješćivati vjerno o javnih stvarih, bez obzira da li nami ovo ili ono godi. Tko pozna samo jednu stranu stvari i kod toga ostaje ne mareć za druge strane, taj je iznenadjivan i varan; a tko nastoji poznati što je moguće više različnih, možda protivnih strana, taj gleda da se za svaki slučaj pripravi.Ante Starčević (1890.)