Grudski žrtvoslov

Audio TTS

$18,53

Podijeli

Opis

Na djedovu grobu
ne gori svijeća.
Nema križa nad glavom.

On nema ni groba,
tek smokve crnice
korijenje za uzglavlje.

Ime mu zamuklo u strahu,
lice izblijedilo u suzama.
I nestalo.

Ivo Lučić: Pjesma o Grobu


Grudski žrtvoslov je knjiga koju smo dugo čekali, ona je napisana i evo je sada tu pred nama.
Ovo je knjiga koja je morala biti napisana. Naš je to dug prema žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća s područja općine Grude i naš poklon budućim generacijama.
Znali smo da je mnogo grudske mladosti odlazilo u Drugi svjetski rat, znali smo da se mnogi nikada nisu vratili svojim kućama i svojim obiteljima, svome narodu i svom zavičaju, ali nismo ni približno znali njihov broj, nismo znali njihova imena, njihovu dob, njihov izgled.
Ova knjiga nam sve to otkriva. U njoj su svjetlost dana ugledale mnoge fotografije brižno i u tajnosti čuvane sve tamo do početka devedesetih godina prošloga stoljeća.
U središtu ove knjige je ljudska žrtva. Žrtva ljudske osobe koja je sveta, žrtva koja ne poznaje ni spolnu ni rasnu ni vjersku podjelu. Nema ove ni one strane, nema naših i njihovih, nema podjele prema vojnim odorama koje su nosile, postoje samo žrtve. U knjizi svakoj žrtvi pripada njezino mjesto prema abecednom redu. U knjizi svaka žrtva ima svoje ime i prezime, imena svojih roditelja, datum rođenja, podatke o stradanju, fotografije i sve drugo po čemu je možemo prepoznati.
Malo je danas onih koji mogu iz prve ruke kazivati o grudskim žrtvama u Drugom svjetskom ratu i poraću. Zato je tu Grudski žrtvoslov da umjesto njih budućim generacijama priča istinu o stradanjima njihovih ne tako dalekih predaka.
U kulturi našega naroda i u tradiciji naše vjere je da se svojih mrtvih sjećamo i da se za njih molimo, da im iskazujemo poštovanje i odajemo počast. Dostojansveno ih pokopavamo, njihove grobove obilazimo, na njima palimo svijeće i polažemo cvijeće.
Devedeset posto žrtava popisanih u ovoj knjizi nema svoga groba; ova knjiga je njihov grob. Ona im je ujedno počast i molitva, njihova upaljena svijeća i položeno cvijeće.
Ovo je jedan kamenčić u povijesti našega naroda i našega kraja. Ovim dijelom povijesti se ne može ni manipulirati ni politizirati. Ne dopuštaju to iznijete činjenice i pisani dokumenti. Ovo je govor argumenata, a ne emocija.
S druge strane žrtve uvijek stoji zločinac, tako je i ovdje. Ova knjiga ne izriče osude ni presude, ne poziva na osvetu. Ona je poziv na praštanje, ali ne i na zaborav.
Uz priređivače knjige posebna zasluga za to da je Grudski žrtvoslov ugledao svjetlo dana pripada svim mojim prethodnicima, grudskim načelnicima od 1990. do danas: Jozi Mariću, Vinku Zoriću, Dobroslavu Galiću, pokojnom Mati Šimunoviću i pokojnom Viktoru Mariću. Svaki od njih je u svom vremenu i na svoj način, velikim trudom i zalaganjem, dao ogroman doprinos. Na tome im svima velika hvala.

Načelnik Ljubo Grizelj


Pijetao se po treći put javio, a mi smo šutjeli. Javljao se četrdeset i pet godina, a mi smo ostajali nijemi. Nismo ih zatajili, nego smo bili ušutkani. Čim je zora pukla i dan došao, progovorili smo. Progovorili smo o svojim mrtvima koji umriješe nasilnom smrću u Drugom svjetskom ratu.
U svim civilizacijama, kulturama i religijama, od najstarijih vremena do danas, živi su odavali i odaju počast svojim mrtvima. Činili smo to i mi na ovim prostorima od stoljeća sedmog. U drugoj polovini stoljeća dvadesetog to nam bijaše zabranjeno. Dobro je znano tko nam je i zašto to zabranio.
O onima koji su nestali u priokretu, nismo smjeli pričati. Za njih se tajno molilo, postilo, suze lile. Njihove su obitelji bile obilježene etiketom narodnih neprijatelja. Majke, supruge, zaručnice … živjele su i umirale s nadom u njihov povratak.
Tek početkom 90-ih godina prestade šutnja. Počesmo javno govoriti, javno se moliti za te naše žrtve. Jedino nam je to i preostalo. Cvijeće im na grob ne možemo položiti, svijeću im na grobu ne možemo upaliti. Oni nemaju groba.
Ni križa nad glavom nemaju. Njihovi su posmrtni ostaci u jamama, napuštenim rudnicima, pod šipražjem i dračom … od Slovenije do Hercegovine.
Borili su se za svoje ognjište, za svoju domovinu. Domoljublje ih je vuklo, snagu im davalo. Sigurno im je bilo teško otisnuti se od kuće, od obitelji, starice majke, nejake dječice, mlade zaručnice … Za motikom, opancima, kukuruznim kruhom … zasigurno nisu žalili.
Zašto danas diramo u te rane? Mi ne prozivamo ubojice, ne pozivamo na osvetu. Želimo samo sve te rane prebrojiti. Istine radi. Želimo grudskim žrtvama Drugoga svjetskog rata odati počast i dužno štovanje i na taj način što ćemo zapisati njihova imena i sudbine i tako ih otrgnuti zaboravu. Nismo pozvani niti mjerodavni ocjenjivati događaje o kojima je riječ. Pozvani smo i prozvani, međutim, i od tih naših žrtava i od budućih naraštaja, za ovo što činimo. Jer, veoma malo žrtava ćemo naći u maticama umrlih. A gdje ćemo naći podatke o njihovim sudbinama? Tko će nam kazati njihov ukupan broj? Mi smo posljednja generacija koja je imala mogućnost razgovarati s bližnjom rodbinom žrtava, s njihovim suborcima, sa sudionicima Križnog puta i na taj način dolaziti do značajnih podataka o žrtvama.
Povijesna distanca u ovome slučaju ne ide nam naruku. Naprotiv, otežava nam posao. U proteklih gotovo sedam desetljeća mnoga su ognjišta ugašena, obitelji raseljene, preživjeli suborci poumirali, dokumenti uništeni … Sve nam to otežava put do istine iako je istina prema kojoj smo se uputili, na prvi pogled, jednostavna: koliko je grudskih žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, koja su njihova imena i kakve su im sudbine.
Već prve stranice ove knjige potvrdit će ono što nam je već bilo poznato. Relativno je malo Gruđana, kao i inače pripadnika hrvatske vojske, poginulo na bojnome polju. Najveći je dio ubijen metkom u zatiljak, nožem u vrat, toljagom u čelo … po svršetku rata. Učinjeno je to golorukim zarobljenicima, onima koji su na prevaru razoružani.
Također će biti vidljivo da žrtve nismo dijelili prema odorama koje su nosile niti po znakovlju na tim odorama. U središtu našega zanimanja je žrtva: i ustaše i domobrani, i pripadnici njemačke vojske i partizani, i vojnici i civili, i muškarci i žene, i starci i djeca … Na moguće prigovore da se neke od žrtava nisu trebale naći u ovoj knjizi, odgovaramo da nas zanima svaka žrtva, a o njima će, kao i o svima nama, suditi Onaj koji će suditi živima i mrtvima.
S jednakim pijetetom odnosili smo se i prema vojnicima i prema civilima; prema nevinom djetetu, dvadesetogodišnjem bojovniku i sedamdesetogodišnjem starcu; prema običnom vojniku i visokom časniku. Dužina teksta o žrtvama rezultat je, isključivo, podataka do kojih smo uspjeli doći. Razumljivo je, s obzirom i na životnu dob žrtava – od maltene tek rođenih, do onih kojima je nasilna smrt preduhitrila prirodnu – da se dužina teksta i po toj osnovi morala razlikovati.
Žrtve smo poredali abecednim redom, u trinaest naselja grudske općine: Blaževići, Borajna, Donji Mamići, Dragićina, Drinovačko Brdo, Drinovci, Gorica, Grude, Jabuka, Puteševica, Ružići, Sovići i Tihaljina. Vlado Bogut prikupio je podatke za žrtve iz Blaževića, Drinovačkog Brda, Drinovaca, Gorice i Sovića, a Ljubo Leko za žrtve iz preostalih osam naselja. Na kraju su knjige žrtve rođene izvan grudske općine, koje su stradale na njezinom području, a podatke o njima prikupio je Vlado Bogut.
Imena odmila, osobne i obiteljske nadimke žrtava, od kojih neki imaju oblik prezimena ili su napuštena prezimena, radi izbjegavanja mogućih nejasnoća, stavljali smo u zagrade.
Sve su grudske žrtve hrvatske nacionalnosti i katoličke vjeroispovijesti. Stoga uz njihova imena nismo isticali navedene atribute. Gotovo su svi, osim pojedinačnih slučajeva kojima je istaknuto zanimanje, bili težaci. Također smo smatrali nepotrebnim navoditi i mjesto rođenja, jer je ono određeno mjestom u koje je žrtva smještena. Samo smo za iznimne slučajeve, gdje dolazi do odstupanja od toga, naveli mjesto rođenja.
Oni koji, s pravom, ne povjerovaše u amnestiju, nego se ostaše skrivati po šumama, pećinama, škripima … nazivaju različitim imenima: križari, šumnjaci, kamišari, škripari … Mi smo se odlučili za ova dva posljednja naziva. Učinilo nam se da su u našemu kraju najuobičajenija.
Uz najveći broj žrtava stoji zapisano: Nestao na Križnome putu ili Nestao u ratu. U prvome slučaju žrtve su viđene na putu prema Bleiburgu ili natrag,
u nekome od mnogobrojnih logora diljem slobodne Jugoslavije, u zloglasnoj mostarskoj Ćelovini… Vjerojatno su i mnogi od onih za koje smo zapisali da su nestali u ratu, također nestali na Križnome putu. Nismo, međutim, uspjeli saznati je li ih tko vidio pred kraj rata. Zato smo tako i postupili.
Ako za žrtvu nije navedeno mjesto gdje je pokopana, podrazumijeva se da je mjesto nepoznato. Stoga ni to nismo posebno isticali. Uostalom, i žrtve koje su rodbina ili suborci pokopali, i križ im postavili, a mi naveli mjesto i vrijeme pokopa, ostale su bez svojih grobova. Nakon rata bijaše donesena naredba da se grobovi neprijateljskih vojnika ponište. I ti grobovi bijahu poništeni. Osobno smo se u to uvjerili pokušavajući fotografirati neke grobove čija su nam mjesta svjedoci detaljno opisali. Ni traga od njih. Na njihovim mjestima danas su drugi grobovi, građevine, ceste …
Za svaku smo žrtvu naveli izvore podataka. To su matice (krštenih – rođenih, vjenčanih i umrlih), stanja duša, dokumenti, te knjige i časopisi u kojima smo naišli na podatke o grudskim žrtvama. Navodili smo, dakle, pisane izvore podataka.
Jedan od važnih pisanih izvora podataka su i sudska rješenja o proglašenju žrtava umrlima. Nismo ih navodili u izvorima podataka jer su navedena u tekstu o žrtvama, pa bi došlo do ponavljanja. Osim njihova značaja kao izvora podataka, nadamo se da će koristiti svima onima koji se nađu u potrebi da žrtvu proglašavaju umrlom. Naime, ima slučajeva da je žrtva dva puta proglašavana umrlom. Ubuduće, nadamo se, to se neće događati. S druge strane, neke su žrtve nepotrebno proglašavane umrlima, jer su upisane u matice umrlih s datumom smrti. Ni takvih slučajeva više ne bi trebalo biti s obzirom na to da se u izvorima podataka može provjeriti je li žrtva upisana u maticu umrlih.
Pokušali smo u ovoj knjizi zapisati imena svih žrtava Drugoga svjetskog rata iz grudske općine, te poratnih žrtava – od 1945. do 1990. godine. I pored uloženog truda i najbolje volje, pribojavamo se da nam je koja žrtva izostala. Pokušali smo otkriti istinu o njihovim sudbinama. To je bilo osobito teško jer je istina duboko zakopana u svibnju, lipnju, srpnju … 1945
Otimajući zaboravu jednu po jednu žrtvu, upisujući je u ovu spomen-knjigu s osobnim podacima i načinom na koji je okončala svoj ovozemaljski život, zaustavili smo se na broju 1.301. Tisuću tristo i jedan čovjek iz male grudske općine umro je nasilnom smrću. Navedimo samo još jedan podatak: na Križnom putu su nestale 702 žrtve – 54% svih smrtno stradalih. Dakle, da se nije dogodio Bleiburg, broj žrtava bi bio više nego upola manji. Druge brojne pojedinačne podatke, kao i skupne podatke za sve žrtve, naći ćemo u Žrtvoslovu.
Neka ova knjiga bude zajednički spomenik svim grudskim žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, njihov zajednički grob na koji polažemo stručak cvijeća.
Bez pomoći mnogih naše bi želje ostale puste. Zahvalni smo svima koji su nam na bilo koji način pripomogli u radu. Dragocjene smo podatke dobili od rodbine žrtava, a osobito od rijetkih živih sudionika rata i Križnoga puta. Osoblje župnih i matičnih ureda na području naše općine, ali i šire, bilo je veoma susretljivo. Veliko razumijevanje i presudnu podršku imali smo od općinskih načelnika i Općinskog vijeća Grude. Hvalevrijedan je i doprinos Komisije Hrvatskog sabora za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća. Imena ne navodimo, ne zato što se bojimo da nekoga zaboravimo, nego zato što je njihov broj zaista velik i oduzeo bi nam mnogo stranica knjige, a one su namijenjene žrtvama.
Bit ćemo zahvalni i onima koji nam ukažu na moguće pogreške i propuste u ovoj knjizi.
Grude, listopad 2014.

Autori

Dodatne informacije

Autor

ISBN

Broj stranica

Izdavač

Godina izdanja

Jezik