Opis
obiteljima poginulih, nestalih i umrlih
ranjenima i oboljelima
braniteljicama i braniteljima
svim ratnim žrtvama
i našoj djeci
spomen na najteže dane
i opomena za buduće
Istina je uvijek ljekovita bez obzira na to koliko boli. Žeđam ju.
Uvod
Razmišljam o braniteljima. Poginuli su, umrli, odselili, promijenili izgled ili ih jednostavno više ne viđam. Nekada nisam sigurna, jesu li pokojni. Ima li živih? Odavno se ne usuđujem postavljati pitanja gdje su, kako su ili kako su im roditelji i obitelji, gdje žive i što rade, jer nakon jednog sramotnog pitanja za nekog tko je prije nekoliko godina umro, izbjegavam pitati za one koje ne viđam. Zapravo, radije sam sugovornik koji sluša. Imam strpljenja satima slušati sve već nekad saslušano ili čuti samo čije viđenje događaja o kojem mi je sve poznato. Gotovo da ih nemam više o čemu pitati. Zapravo ne želim im pitanjima otežavati svakodnevicu jer, koliko osjećam, i sami teško pronalaze odgovore. Dok mi govore, oslikavam njihove brazde na licu, živim njihove trenutke osjećajući bol. Slušam ih i ne govorim mnogo. Savjete dajem samo kad traže. Čuvam to povjerenje, ali zato ne štedim slova. Dolijevam kroz lijevak, koji je nekada bio truba, poruku u boci spremnu da ju struja odnese na otok spoznaje. Možda je pronađu naši potomci i shvate. Pisanje je moj usud. Prekoračila sam vremensku granicu u pronađeni mir poistovjećujući se s odabranim likovima. Prije nego taj mir priuštim i vama koji ovo čitate, morat ću vas provesti kroz rat. Jest rat, ali ne onaj filmski, zvjezdani, s junacima i herojima koje ne pogađa metak, nego onaj koji nas je zatekao nespremne, koji nismo željeli i u kojem smo se snalazili improvizirajući preživljavanje. Onaj surovi rat. Takav je bio.
Život se pobrinuo dodijeliti nam nezavidne uloge. Intenzivno proživljavajući nevolje, teškoće i jad, ali i ljubavi, mnogo lijepih trenutaka i spoznaja vrijednosti, odgojeni smo za životne virtuoze. „Ali ne treba biti nepravedan, teškoće u životu su mi omogućile produbiti svoja saznanja, bez toga ne bi bilo moguće napisati iole vrijedno književno djelo. Tako je umjetnik jedini u situaciji da može zahvaljivati životnim teškoćama.“ (Meša Selimović)
Kako biste osjetili mirise, barutni dim, hladnu metalnu cijev automata, vlažni rov ili bilo koji od njegovih ustaljenih opisa preobrazit ću se u mnoge likove i biti strah u njihovim očima kojeg ni sami nisu bili svjesni. Mogu biti i adrenalin koji ih je nosio ili tek suborac koji ih je razumio.
Hrlimo k bunaru spoznaje tražeći istinu, osluškujući jeku vremena. Bacamo kamen u mračne dubine, a onaj konačni udarac o vodu ili prazno dno jekne glasnije od razuma. Koliko puta nespremni na jačinu tog zvuka okrenemo leđa odlazeći dalje, ne čuvši udar?
Je li vam poznato ponašanje onih koji ne žele čuti i radije žive u zabludama prema osobnom uvjerenju? Poznajete li one najpametnije koji vjeruju samo svojim teorijama i tvrdnjama? Tako ih želim sve razumjeti jer u vremenu tolikih inačica prave istine, u vremenu plagijata i lažnih proroka, teško je razlučiti istinu od laži. Teško je sve to slušati i donijeti pravičan sud. Zato je ovo traganje bio teško i dugo. Padala sam kao bačeni kamen u dubinu da budem jeka one istine koju mnogi čak ni ne žele čuti, ušutkali bi ju. Osobno proživljeno staje u malo riječi, ali govori snažno, što je najvažnije, jedino je važno da govori istinu. Suživljena s vremenom i sudionicima, postajem dio trenutka i tek na tvrdom tlu dišem u mraku bola i započinjem s pripovijedanjem o istini, onoj kada mirisale su lipe, a da to nitko osjetio nije.
Ipak, pripovjedač vremena ne smije izgubiti ljepotu glasa niti uskratiti čaroliju umjetnosti samo kako bi prikazao istinu, nego je potrebno kroz liričnosti očuvati njezino dostojanstvo, jer: „Knjige ne postoje zato da bismo im vjerovali, nego da bismo ih podvrgnuli ispitivanju.“ One su pisane kako bismo o njima promišljali i samostalno donosili zaključke. Čovjek je misleno biće, a ovo što ću vam pripovjediti o njima i sebi s razlogom je pred vama, kako bih vas potakla da mislite o sebi.
Ne pijem kavu radi okusa, nego radi društva, a kava s veteranom ima najvrjedniji okus gorčine i pije se hladna. Veteran je udobno sjedio, ali ipak nekako je tijelo odavalo pripravnost, kao da će svakog trenutaka naglo ustati. Davno završeni rat još se oslikava na njegovu licu. Duboke bore na čelu govorile su mnogo o njemu, po godinama znam da je još mlad, ali one duboke brazde uokvirivale su mu oči kojima je žmirio. Pomislih kako je taj pogled naviknut na nišan.
Ruke su tražile bilo koji predmet kako bi se umirile u igri okretanja. Okretajima prstiju odavao je napetost kao da nikad nije napustio položaj prve crte. Promatrala sam nokte požutjele od cigareta i vidljive krvne sudove kako pulsiraju njegovim pokretima. Suhe jagodice gotovo su strugale po kutiji cigareta koju je okretao na stolu, a dlan, iako okrenut unutra, odavao je ružičastom bojom mladu kožu jer se gornji sloj očito ogulio. Pomislih da bi to mogla biti psorijaza ili takvo što, te se prisjetih da je njezin glavni uzročnik stres. Pogledom traži pepeljaru, a zna da se u ovoj prostoriji ne puši. To ga dodatno čini živčanim.
Nije li ono prešućeno najbolnije jer okorjeli veteran ne govori mnogo. Oni koji najviše govore o ratu uglavnom nisu vjerodostojni svjedoci prošlosti. Znam to jer imala sam prigodu slušati razgovore o događajima čiji sam bila svjedok, a od tada se tih razmetnih govornika s razlogom ne sjećam. Svejedno, pustim ih neka govore, ne slušam, ali čujem. Proučavam ih i zaključujem. Njihova potreba za dokazivanjem mogla bi biti potreba za pravdanjem o izostanku iz tih ratnih (ne)prilika, kada se bijeg okarakterizirao kao kukavičluk, a pobjegli su mnogi. Pobjegla je većina muškaraca koji su trebali braniti grad, ali i to mogu razumjeti. Zapravo, mogu razumjeti danas. Tih ratnih godina nisam nalazila opravdanje za njihov bijeg.
Ovaj veteran nije takav. Ne govori mnogo, ali odgovorio je na svako moje pitanje. Iz njega ne bih mogla izvući ništa da nisam dobro upoznata sa stanjem ili bih dopisivala neuvezane činjenice s kojima ne bih znala što učiniti.
– I, kažeš, imaš djecu.
– Troje.
– Ma daj.
– Da.
– I svima znaš imena?
– Haha! Ne mijenjaš se.
– Zar moram?
Ne pitam ga ništa o njegovim. Znam da je sam.
Poslije izbacivanja iz stana napustila ga je supruga i odvela djecu. Kao razvojačeni branitelj teško se nosio s PTSP-om. Više nije bio zaposlen niti je imao riješeno stambeno pitanje. Nije znao očuvati obitelj na okupu, najmanje od svega imao je razumijevanja drugih. Razvojačeni branitelji trebali su profesionalnu pomoć i uključivanje u društvo, bilo kakav posao kako bi se osjećali korisnima. No, oni su bili smetnja novim kadrovskim križaljkama. Njih su držali podalje. Tapšali su ih po leđima, istodobno ih nastojeći izbjegavati ako već ne bi pronašli način držati ih na pristojnoj uzici.
Najčešće su im trebali u predizborne svrhe kao najosjetljiviji društveni dio. Tada bi pravili smicalice s popisima branitelja, donosili zakone koji su dolijevali ulje na vatru i uzimali im prava, ona ista kojima su kupovali njihove glasove i potporu. Obezvrijeđeno je njihovo dostojanstvo. I onda je jasno zašto sve češće dođe vijest kako je netko od njih izvršio suicid, napustio ove prostore ili zaglavio u nekoj ovisnosti isključen od društva.
– I, kažeš, pišeš knjigu o ratu?
– Mogu li ti napisati puno ime?
– Što znači jedno ime?
– Svjedok si.
– Ne piši o meni, piši o nama, piši što smo prošli. Stavi lozinke. Imena su nevažna.
– A nadimke?
– Bili smo samo brojno stanje. Piši što smo proživjeli.
…
Vojnik u svakoj vojsci, u svakom ratu, kao pijun na šahovskoj ploči najčešće je žrtvovan za spas topa, kraljice ili konja.
Tonem u dubinu misli, a odgovore ne nalazim jer smisao rata nakon četvrt stoljeća od njegova kraja ne vidim. Ne živim u domovini za kakvu smo se borili niti moja djeca imaju slobodu u koju smo se zaklinjali. Tko je ukrao naše snove, gdje su nestali ideali i tko je pristao na drukčije? Nakon pobjeda postali smo gubitnici, a zasluge brstili su crvi te sada gole grane strše na lovorovim vijencima. Prognana je istina i prodana ljubav koja nas je održala na životu nasuprot brojnijemu i moćnijemu neprijatelju. Pa, sjetite se, bili smo šaka mladića s prvim odorama i puškama, a s druge strane prijetila je jugoslavenska armija, velesila koja je imala zacrtane ciljeve i raspoređene bunkere na svim dominantnim kotama iznad i oko Mostara. Da, velesila, treća ili četvrta na svijetu, ni sam ne znam u kojoj ljestvici, ali znatno bolje naoružana, vojno spremnija s profesionalnim i školovanim kadrom. Gledam oko sebe, golobradi mladići sa skromnim naoružanjem, ali s krunicom oko vrata i srcem punim ljubavi. „Nismo sami izabrali sudbinu, drugi su nam je skrojili.“ (Vladimir Pavlović, Kad su se koze smicale)
