Opis
Hvalospjev ljubavi
Kad bih sve jezike ljudske govorio i
anđeoske, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
Predgovor
Patnja govori više nego ijedan glas na ovome svijetu, ali patnja nije sadržaj, ona je forma; jedini sadržaj je čovjek i njegovo srce. Čovjekovu patnju možemo usporediti sa slikom uokvirenom u okvir: čovjek je slika, a patnja je okvir. Okvir je uvijek malo veći od slike jer ju okružuje, ali ljepota slike nemjerljiva je s bilo kojim okvirom. Slika vrijedi, a okvir je samo forma koja upućuje na vrijednost slike. Okviri se mogu i mijenjati, ali slika nikad jer slika je neponovljiva i jedinstvena. Takav je bio i život Josipe Pehar: jedinstven! Neponovljiv! Snažan i prožet borbom i vjerom u Boga i Božju ljubav. Bila je neponovljiva Božja slika. Iako je bila „omeđena“ patnjom, bila je žena puna hrabrosti i vjere. Njezin život bio je poput otoka kojeg okružuje more, tako je i ona bila okružena bolešću, ali nije mogla otići sa otoka jer taj otok bio je njezin život. Borila se i odvažno nosila teret bolesti.
Dugo je bolovala. Ležala je na postelji više od 10 godina. Doktori nisu mogli odrediti točan naziv njezine bolesti. Imala je više dijagnoza: bolovala je od autoimunih bolesti vezivnog tkiva i reumatoidnih bolesti – bolesti koje čovjeka čine nepokretnim. Kako su bolesti napredovale, tijelo se pomalo „skupljalo u sebe“, kao da se povlačilo u sebe. Osim toga, zadesila ju je i sljepoća pa snažni bolovi, neprospavane noći, teški dani i jutra nošena bolovima, ali, usprkos svemu, bila je žena radosti, žena duboke vjere. Svoju patnju je pridavala Isusu, a neprestano se utjecala Gospi. Iznad svoga kreveta imala je Gospinu sliku koju je naslikao velečasni Zlatko Sudac. Voljela je slušati njegova predavanja na internetu. Gotovo napamet je znala svako njegovo predavanje. Divno je pričala o Isusu. Rado sam je slušao. I mene je promijenila. Kao svećenik puno sam od nje naučio. Želio sam s njom napraviti razgovor i uobličiti ga u malu knjižicu. Nisam želio da njezina patnja ostane zaboravljena. Puno toga divnog je ostavila na ovome svijetu i to drugi trebaju (upo)znati. Iza sebe je ostavila nadu da će, unatoč patnji, doći dan uskrsnuća, samo treba vjerovati. I njoj je svanulo uskrsno jutro.
Na dan njezinog sprovoda ovo sam zapisao:
Umrla je nakon duge i teške bolesti. Dugo je bolovala. Bila je živi patnik i u njoj sam prvi put spoznao da je duša jača od bilo kakve bolesti. Bolest može uništiti tijelo, ali ne može dušu. Bila je posebna. Voljela je moliti i svaki je dan molila za mene. Osjećao sam se sigurno u njezinim molitvama. Za nju sam bio svećenik, netko tko je nosio Isusa. Rado smo razgovarali i često smo pričali o Gospi. Oboje smo voljeli Gospu i ruže. Ja sam volio crvene, a ona žute. „Ruže su Gospine“, znala je često kazati. Kroz razgovor smo se upoznavali. Često me je znala nazvati svojim sinom, a ja nju Posebnom. Ona je mene učila što se nalazi u čovjekovoj duši jer patnja ju je okrenula prema nutrini, a ja sam njoj govorio što se nalazi u svijetu jer godinama nije mogla ustati iz kreveta. Uvijek sam od nje odlazio radosniji, a ona je ostajala mirnija i zahvalnija.
Kad sam vodio njezin sprovod, plakao sam! Prvi put nisam mogao pričati! Ostao sam bez riječi, a toliko je u meni bilo riječi, ali nijedna nije mogla izaći iz srca jer nijedna riječ nije željela „govoriti“! Plakao sam. Ljudi su gledali, a ja – svećenik, plakao sam pred njima! Prvi put sam propovijedao suzama i svi su me razumjeli. Rekao sam kroz suze: „Volio sam je i ona je mene voljela.“ Zahvalio sam joj na daru žrtve kojom će obogatiti nebo. Kad smo krenuli prema grobu, na stazu, točno ispred mene, ispala je jedna ruža. Naime, ispala je iz vijenca. Bila je to žuta ruža, bez trnja. Bio je to njezin dar meni. Zahvalila mi je ružom. Kao da ju je bacila s neba, kao mala Terezija, a ja sam uzeo ružu i ponio je sa sobom. Znao sam da je Gospina ruža došla na mjesto gdje više nema trnja…
Svijet ljudske patnje
U svakom čovjeku živi duboka čežnja da bude zdrav i sretan. Svaki čovjek se opire krenuti na put koji je označen patnjom, bolešću i svakodnevnim nedostatcima, isto kao što se Šimun Petar protivio da s Kristom pođe u Jeruzalem, gdje su Krista čekale patnja, poruge i smrt. Iako ljudska patnja izgleda neizreciva i nepriopćiva, ona u isto vrijeme traži da se s njom postupa, da se o njoj razmišlja i da je shvaćamo kao izrazit problem, ali da se traže i odgovori. Područje medicine je samo jedno područje. Prostor ljudske patnje mnogo je širi, opsežniji i raznolikiji. Čovjek trpi na razne načine koje medicina često ne dohvaća. Patnja je nešto mnogo šire od bolesti, ona je ukorijenjena u samu ljudsku narav. Tjelesna patnja se ostvaruje kad na bilo koji način „boli tijelo“, a moralna patnja je „bol duše“. Moralna patnja nije manja od tjelesne, ali nju je u isto vrijeme teže ustvrditi i teže doseći terapijom. Starozavjetne knjige donose nam neke primjere stanjâ koja su označena patnjom, i to moralnom: Smrtna opasnost (usp. Iz 38, 1 – 3); smrt vlastite djece (usp. Post 15, 16); smrt sina prvorođenca (usp. Tob 10, 1 – 7); progonstvo i neprijateljstvo okoline (usp. Ps 22/21, 17 – 21); prezir i ismijavanje patnika (usp. Job 19, 18), osamljenost i odbačenost (usp. Ps 22/21, 2 – 3); poteškoća da se shvati zašto zli napreduju, a pravednici trpe (usp. Prop 4, 1 – 3); nevjera i nezahvalnost prijateljâ i bližnjih (usp. Job 10, 19) i nesretna kob vlastitog naroda (usp. Dn 9, 16 – 19).
U Svetom pismu nalazimo puno situacija koje su za čovjeka na razne načine bolne. Možemo reći da čovjek trpi kad god doživljava neko zlo. U Starom zavjetu odnos patnje i boli pokazuje se istovjetnim. Nije bilo posebne riječi da označi „patnju“ pa je svako trpljenje označeno kao zlo. Tek grčki jezik i Novi zavjet koriste glagole „pogođen sam“ i „trpim“, zahvaljujući kojima se patnja više ne poistovjećuje izravno sa zlom. Ljudska patnja sama po sebi predstavlja svijet koji postoji zajedno sa čovjekom, koji se u čovjeku pojavljuje i proizlazi, a ponekad ne prolazi nego se u čovjeku utvrđuje i produbljuje. Svaki čovjek u svojoj osobnoj patnji čini ne samo mali dio „svijeta“, nego taj „svijet“ istodobno u svakom čovjeku izgleda kao nešto gotovo i neponovljivo.
Svijet patnje djeluje povezano. Patnici postaju međusobno slični po kušnjama sudbine, po potrebi da ih netko shvati i da se brine za njih. Oni uporno postavljaju pitanja o smislu patnje i bolesti. Ako razmišljamo o svijetu patnje u njegovom osobnom i zajedničkom značenju, možemo zaobići činjenicu da se taj svijet u nekim razdobljima ljudskog postojanja, na osobit način, zgušnjava. To se događa u slučajevima prirodnih nepogoda, velikih nesreća ili potresâ i ratova. Svijet patnje, koji je smješten u svakom čovjeku našega doba, možda više nego ikada, preobražava se u naročitu „patnju svijeta“, svijeta koji je više nego ikada promijenjen napretkom čovjeka i rada, ali je kao nikada prije ugrožen ljudskim zabludama i grijesima.
Psalam 6
Vapaj u nevolji
Jahve, nemoj me karati u srdžbi svojoj,
ne kažnjavaj me u svojoj jarosti!
Smiluj mi se, Jahve, jer sam iznemog’o,
Jahve, ozdravi me jer dršću kosti moje
Duboko mi je duša potresena,
a ti, o Jahve – dokle ćeš?
Vrati se, Jahve, dušu mi izbavi,
spasi me rad’ svoje dobrote:
jer među mrtvima tko te se sjeća,
u podzemlju tko ti hvale pjeva?
Iznemogoh od pusta jecanja,
u noći postelju plačem zalijevam,
suzama ležaj natapam.
Od žalosti oko mi gasne i slabi,
jer su mnogi neprijatelji moji.
Odstupite od mene, svi opaki,
jer je Jahve plač moj čuo.
Čuo je Jahve molbu moju,
Jahve je primio moju molitvu.
Neka se postide i užasno zbune svi moji
dušmani,
i puni srama neka smjesta odstupe.
Psalam 142
Molitva progonjenog
Iz svega glasa vapijem Jahvi,
iz svega glasa Jahvu zaklinjem.
Pred njim svoju izlijevam tužaljku,
tjeskobu svoju pred njim razastirem.
Ako duh moj i klone u meni,
ti put moj poznaješ.
Na putu kojim prolazim
potajnu mi zamku staviše.
Obazrem li se nadesno i pogledam:
nitko ne zna za mene.
Nemam kamo pobjeći,
nitko za život moj ne mari.
K tebi, Jahve, vapijem;
govorim: ti si mi utočište,
ti si dio moj u zemlji živih.
Poslušaj moje vapaje
jer sam veoma nevoljan.
Izbavi me od gonitelja mojih
jer od mene oni su moćniji.
Izvedi iz tamnice dušu moju
da zahvaljujem imenu tvojemu.
Oko mene će se okupiti pravednici
zbog dobra što si ga iskazao meni.
I prije nego utonem u san zbog boli, tiho kažem: Našla sam svoje srce baš kao što ruža nađe onoga kome pripada.
Josipa Pehar
