GLASNIK VELIKOGA KRALJA i druge priče

Opis

PROSLOV

Dragi čitatelju, Tin Ujević je svojedobno mudro kazao kako knjiga nije hrana, ali jest poslastica. Ovo djelo uistinu i jest prava teološko-svjetovna poslastica satkana od 150 kratkih, ali poučnih priča. Naime, osim slova i riječi, fra Goran Azinović je u pisanje ove poslastice unio i tri posebna dodatka ili začina: vrijeme, znanje i ljubav prema pisanju, a rezultat je i više nego dobar – knjiga Glasnik Velikoga Kralja i druge priče. Okosnicu ove književne poslastice čine priče o svetom Franji Asiškom, osnivaču Reda male braće, koji se ujedno ubraja i među svećenikove najdraže svece, ali tu ćeš zasigurno pronaći i dosta drugih zanimljivosti o duši, kajanju, važnosti molitve, čitanju Božje Riječi i euharistiji. Uvodeći čitatelja u priče, fra Goran na početku svakog teksta donosi interesantan citat, a uz svetoga Franju, dodatnu pozornost je posvetio i svecima: Josipu i Petru, Augustinu i padre Piju te Blaženoj Djevici Mariji. Posebno se ističu divne priče o hrvatskim blaženicima Ivanu Merzu i Alojziju Stepincu. Također, određeni tekstovi iz ove zanimljive knjige dio su kolumne koju fra Goran Azinović piše za Glas Koncila – katolički tjednik s polustoljetnom tradicijom.

Budući da je Glasnik Velikoga Kralja i druge priče nastao u njegovoj novoj župi u Hrvatskoj katoličkoj misiji Zürich (Švicarska), fra Goranova ljubav prema majci, Međugorju i rodnoj Hercegovini ovdje naročito dolazi do izražaja. Knjiga sadrži i obrise putopisa, jer donosi manje poznate podatke o švicarskim Alpama, Zürichu, Podbrdu, pa čak i o dalekom Islandu. Izražajan rječnik, obogaćen brojnim stilskim figurama i namijenjen običnom čovjeku, ne krasi samo fra Goranove propovijedi ili meditacije, nego i njegove pisane tekstove. Naime, bez imalo mudrovanja, autor vrlo jasno i iskreno progovara o odgoju, osuđivanju, sretnom kršćaninu, pa čak i o temi o kojoj suvremeni čovjek nerado govori, a to je smrt. Pišući o gubitku voljene osobe, pisac ističe da u tim tužnim i bolnim trenutcima kršćanin treba pustiti pokojnika da mirno počiva u Očevom krilu, s vjerom i nadom da ćemo svi jednoga dana tamo dospjeti. Osim o umiranju ljúdi, franjevac daje znakovit odgovor i na jedno vrlo neobično pitanje: umiru li groblja?

Pored svjetovnih tema kao što su lice, hrana, talent ili starost, vjera u Boga jedan je od povezujućih dijelova, odnosno motiva koji se tiho provlači kroz skoro čitavo književno ostvarenje. Tu je dakako i jedna neiscrpna tema o kojoj franjevac često govori i piše, a riječ je o ljubavi. Bila ona poderana, savršena ili skrivena poput harfe, ljubav je uvijek ljubav i nema joj premca među svim drugim osjećajima. Premda je naglasak ovdje stavljen na čovjekovu ljubav prema Bogu, mladi književnik značajno poručuje da je Bog svoju ljubav prema svakom, pa i najlošijem stvorenju, nesebično iskazao na Golgoti, podnijevši tešku muku na križu za sve ljude. Zašto ptice ne pjevaju? – još je jedno iznimno pitanje koje će itekako pobuditi pozornost čitateljâ, ali priča koja me se uistinu dojmila govori o tužnoj sudbini trogodišnjeg dječaka u koncentracijskom logoru Auschwitz. Da sve fra Goranove priče, tužne ili radosne, sadrže određenu poruku, odavno je poznato njegovim vjernim čitateljima i slušateljima, ali rečenica koju bih istaknula kao temeljnu poruku fra Goranove 19. knjige glasi: Ako letiš na krilima ljubavi, idući ukorak s Bogom, tvoj strah od grijeha ili pogreške gubi na važnosti, jer te dobri Bog beskrajno voli i smjerno prati svojim milosrdnim pogledom. Svojom nesebičnom ljubavlju, Bog ti je otvorio vrata uživanja u vječnoj poslastici – gledanju Božjeg lica u raju. No, sâm odlučuješ hoće li tako uistinu i biti.

Svako ti dobro, dragi čitatelju!

Ana Zubac

RADOST LICA TVOGA

Veselo srce razvedrava lice, a bol u srcu tjeskoba je duhu.
Izr 15, 13

Lice simbolizira jednu vrstu otkrivenja. Čovjek se raspoznaje po licu. Na licu se očituju i bol i radost. Sigmund Freud je rekao da se čovjekovo lice sastoji od čak sedamnaest mišića, a nazvao ih je mišićima boli i radosti. Znakovito, kad se nasmije, čovjek koristi samo četiri mišića lica, a kad je namrgođen ili ljutit, koristi svih sedamnaest mišića. I Bog je čovjeka stvorio da bude radostan, prirodno je da bude nasmijan i veseo. Kad smo ljutiti, tada koristimo sve mišiće lica, a to iziskuje određen napor. Čovjeku je stoga prirodno i svojstveno da bude nasmijan, puno je lakše i ljepše biti nasmijan nego tužan. Kad je tužan, čovjek djeluje istrošeno, bez svježine. Čovječe, budi nasmijan i bit ćeš odmoran! Bog te je stvorio za lakoću osmijeha.

U ZAROBLJENIŠTVU

Lako se osloboditi, teško je biti slobodan.
André Gide

Sveti Franjo Asiški je želio biti ratnik. Želio je ostvarivati vojne pobjede, ali njegova prva bojna pretvorila se u svojevrsno poniženje. Naime, odmah po ulasku u rat, Franjo je zatvoren. Nema gore situacije za vojnika nego pasti u ruke neprijatelja. Japanci su se u Drugom svjetskom ratu i sami ubijali, to je bilo nepisano pravilo. Bolje i to nego pasti u ruke neprijatelja, jer tada vojnik gubi čast, ponižen je. Da, Franjo je bio zarobljen, u krletci neslobode. On, koji će jednoga dana postati sinonim za slobodu, on, koji će biti slobodniji i od vjetra i od ptice, odjednom biva zarobljen… Zar prava sloboda i ne kreće iz zarobljeništva? Zar čovjek slobodu ne cijeni tek kada mu je oduzeta, kada mu je uskraćena? Ako si trenutno zarobljen u krletci, ne boj se, jer i ti možeš krenuti iz svoga „zatvora“ u avanturu neviđene slobode. Samo dopusti Gospodinu da oslobodi tvoju krletku, samo dopusti Gospodinu da te vodi.

PROMJENA

Vi morate biti promjena koju želite vidjeti u svijetu.
Mahatma Gandhi

Mnogi ljudi se boje promjena, jer većina voli živjeti uljuljano u svome sigurnom svijetu, ali promjene se neprestano događaju, kako u tebi, tako i oko tebe. Promjene su nužne. Nutarnje promjene događaju se tiho i nenametljivo, a izvanjske su često vidljivije i izražajnije.

Kad čovjek oboli, u njegovu se životu štošta mijenja. Filozof Seneka je u jednom trenutku bio obolio i bilo mu je jako teško. Ali unatoč bolesti, rekao je: „Čovjek od svake promjene ima neke koristi.“ I zbilja je tako! Kakva god promjena bila, iz nje možeš nešto naučiti ili dobiti. Promjena je kao orah – tvrda izvana, ali u sebi nosi plod. Nijedna promjena nije besplodna. Kakve god promjene dolazile u tvoj život, sjeti se da u svakoj možeš pronaći plod za sebe. Promjena ti omogućava sve što ranije nisi imao. Iz tebe može izvući ono najbolje.

DOBAR KAO KRUH

Kad ima kruha, tad je i tuga lakša.
Miguel de Cervantes

Kad ljudi jedu, na stolu iza njih ostanu mrvice od kruha i hrane. Dok sam bio dijete, sjećam se da mi je majka nerijetko znala reći: „Gogo, idi i istresi stolnjak!“ Toliko sam puta to činio… Sjećam se da sam svaki put pomno pazio gdje ću istresti mrvice. Uvijek sam ih tresao na zemlju iza kuće gdje dolaze mravi i ptice, a ne prolaze ljudi. Bilo mi je stalo do tih mrvica kruha. Kruh se ne gazi, pa makar bio i u mrvicama.

Nedavno sam na jednom prozoru vidio kruh kako se suši. Upitao sam kućevlasnika: „Što radite s tim kruhom?“, a on je odgovorio: „Nakon što se osuši, kruh nosim na jezero pa njime hranim labudove i ptice.“ Nikad ne bacaj kruh, jer kruh je hrana! Prvotno je ta hrana namijenjena čovjeku, pa tek onda životinjama. Nikad nemoj zaboraviti da je kruh najbliži čovjeku. To je hrana koja iskonski pripada čovjeku. Često čujemo za nekoga da je dobar kao kruh. Jedino se kruh može usporediti sa čovjekom, baš kao i čovjek sa kruhom. Ako budeš dobar kao kruh, to će biti dovoljno da dođeš u raj! Ništa drugo ne trebaš, ne trebaš biti dobar kao anđeo, već samo budi dobar kao kruh!

PONIZNO SRCE STVORI BOG

Vrata neba su vrlo niska; samo ponizni mogu ući.
sveta Elizabeth Ann Seton

Tu ga je večer Sotona napao. Udarao je brutalno njime o zid. Vikao je tako snažno: „Nitkove, nitkove!“ A na koga je vikao? Vikao je na župnika arškog Ivana Mariju Vianneyja. Sotona je žestoko urlao: „Ove si mi godine uzeo 80 000 duša! Da postoje u svijetu još takva četiri svećenika kao ti, moje Kraljevstvo zla bi nestalo!“ Sotona je vikao na arškog župnika.

Možda je sveti arški župnik u očima svećenikâ i biskupâ bio najnesposobniji, možda je to čak i sam arški župnik osjećao, ali mora se priznati da je ovaj svećenik ipak nešto savršeno radio – savršeno je postio i molio. Znao je da to može činiti vrlo predano. Imao je ponizno srce. Kraljevstvo zla je drhtalo pred dušom arškog župnika; oholost je drhtala pred poniznošću. Koliko duša ti možeš dovesti Bogu, vjerniče?! Možeš li biti čovjek molitve i posta? Možeš li ti biti otimač duša za Boga?

OSTVARI SVOJE SNOVE!

Šansa za ostvarenje sna čini život zanimljivijim.
Paulo Coelho

Snovi su uistinu potrebni jer bez njih čovjek umire. Koliko god ti govorili da ne budeš sanajar ili da se što prije probudiš iz sna, još je gore biti čovjek bez snova. Snovi su i u Bibliji jako važni, Bog često progovara preko njih. Papa Franjo jasno je poručio svima, a posebno mladima: „Ne bojte se sanjati velike stvari!“ Potrebno je imati velike snove. Padre Pio oduvijek je sanjao da će postati veliki svetac.

Ako nemaš snove, onda nemaš ni volje ni načina da ih ostvariš. Snovi su tragovi kojima prolazi tvoj život. Divno je kad te netko potakne na snove, kad te netko nauči sanjati… Sirijski pjesnik Adonis, naš suvremenik, u svojoj krasnoj kratkoj pjesmi vrlo lijepo opisuje san. On kaže jednoj djevojci: „Uzmi moj san, sašij ga i odjeni kao haljinu. Jer da tebe nije bilo, ne bi bilo ni moga sna. Ti si me potaknula na snove.“ Ako te netko potakne da sanjaš, uzvrati toj osobi toplinom, jer da nije bilo te osobe, ne bi zasigurno bilo ni tvojih (ostvarenih) snova.

TAJNA LJUBAVI

Što sam ako se usporedim sa svemirom?
Ludwig van Beethoven

Čovjek će uvijek sebi ostati i tajna i otajstvo! Njemački književnik Erich Maria Remarque svojedobno je kazao: „Čovjek čim malo nauči biti čovjek, već je kasno, jer i kad nešto nauči, već je tada spreman umrijeti.“ Osim mikroskopa, čovjek je izumio i teleskop. Dok gleda kroz mikroskop, čovjek se osjeća velik i moćan, jer sve je suviše maleno naspram njega; sve je tako sićušno. Lako se čovjek tada može i umisliti.

No, pogleda li slučajno kroz teleskop, sve je sasvim drugačije. Tada čovjek biva toliko neznatan i malen. Neizmjerno je malen naspram zvijezda, galaksija i planeta, nalikuje na zrno prašine. Toliko je sićušan, premalen je u ovome beskraju svemira. Čovjek će zato zauvijek ostati tajna – tajna ljubavi. Jer sve je stvoreno za njega i zbog njega. Sve je stvoreno za čovjeka: i ono zrno prašine, ali i ona beskrajna svemirska galaksija. Sve je to Bog prekrasno stvorio samo zbog čovjeka. Stoga, u svemu nastoj tražiti Ljubav – i u malenom i u beskraju; traži Ljubav koja te je željela!

BUDI OVISAN JEDINO O ISUSU!

Ovisnost je znak, simptom tuge; to je jezik koji nam govori o patnji koju treba razumjeti.
Alice Miller

Ljudi vole piti alkohol, a pojedinci nažalost nakon te dugogodišnje navike postanu okorjeli alkoholičari. Slično je i s drugim porocima ili lošim navikama. Ovisnici o cigarama kažu kako ne mogu lako prestati pušiti. Mnogi uistinu poroke katkad vole neopisivom strašću.

Sveti arški župnik Ivan Maria Vianney živio je u župi punoj poroka i ovisnosti. Bilo je tu mnogo alkoholičara koji su doslovno teturali ulicama Arsa. U jednoj svojoj propovijedi arški župnik je ufano zavapio: „O, kad bismo mi ljubili Isusa kao što oni ljube svoj alkohol!“ I to možeš naučiti od alkoholičara. Premda se prepustio neugodnom poroku, alkoholičar često osjeća više ljubavi prema alkoholu nego mi, kršćani, prema Kristu. Sveti arški župnik nije odobravao pijanstvo ni alkohol, nego je govorio o jačini i žaru ljubavi prema Bogu. Kako bi sve bilo drugačije kad bismo takvim žarom ljubili Boga, kad bismo istinskim žarom i predanjem pripadali jedino Bogu… Kad vidiš nekog ovisnika, nemoj ga nipošto osuđivati, nego još više ljubi Isusa; ljubi ga više nego što ovisnik ljubi svoj porok! Ako on srčano izgara za svoj porok, koliko tek ti trebaš izgarati za Isusa?!

TIHA VODA BRIJEGE DERE

Mir nije odsutnost rata, nego vrlina koja izvire iz duševne snage.
Baruch de Spinoza

Čovjek za sva vremena naslov je filma posvećenog svecu i mučeniku Thomasu Moreu. Budući da je ovaj poznati kancelar zbog vjere i poslušnosti Papi izgubio sve povlastice, pogubljen je naredbom kralja Henrika VIII. Ali što je tu zanimljivo? Kada su pročitali dokument koji su trebali potpisati protiv Pape, svi su ministri na dvoru izjavili da to nitko od njih neće potpisati, no jedino je Thomas More rekao kako je potrebno pomno pročitati i temeljito proučiti dokument da se vidi mogu li obje strane biti zadovoljene: i Papa i kralj. More nije trčao pred rudu, nije bio brzoplet u odlučivanju. Pokušao je naći pomirenje, a to upravo čine pravi, dosljedni kršćani – traže mir. Katkad je bolji i mršavi mir, nego debeli rat.

Nakon što je pomno proučio da potpis znači otpad od Pape i Crkve, More ga je odbio potpisati. No, svi oni što su bili glasni, svi ministri koji su se busali u prsa, kuneći se da ga neće potpisati, ipak su ga na koncu potpisali. A samo je kancelar Thomas More dao svoj život ostavši vjeran do kraja. Tako je to u životu: oni glasniji prvi se povuku, a tihi ljudi, koji izgledaju kao da nemaju „vlastito mišljenje“, najčešće se pokažu herojima. I danas su mnogi kršćani glasni kao ovi ministri, a malo je tihih i nenametljivih kršćana kakav je bio i kancelar Thomas More.

TKO SI TI, ČOVJEČE?

Čovjek se diže usporedo sa svojim ciljevima.
Friedrich Schiller

Tko si ti, čovječe? Možeš li iskreno odgovoriti na to pitanje? Rijetki znaju pronaći pravi odgovor. Budući da dovoljno ne poznaje vlastitu nutrinu, čovjek se često određuje naspram vanjštine pa je primjerice jedan bogatiji, drugi pametniji, a treći je pak sposobniji od drugih. Čovjek će sebe najbolje definirati samo paralelno s drugima, „mjereći“ se beskompromisno s njima.

Takvom čovjeku drugi služe kao svojevrsno ogledalo pa sebe ne može ni pravodobno doživjeti ako ne shvati u čemu je bolji od drugih. O sebi ne može izgovoriti nijednu suvislu rečenicu, a da ne spomene druge. „Lud“ je za njima, pa sliči kapetanu Ahabu kojeg je lijepo opisao Herman Melville u knjizi Moby Dick. Naime, kapetan je opsjednut bijelim kitom, odnosno Moby Dickom koji mu je nekoć odgrizao potkoljenicu. Ahab je kitolovac. Iako više nije kapetan, svima je poznat kao lovac na Moby Dicka. On se jedino može definirati kao kitolovac. Ahab nije više ni čovjek, čak ni sâm u dubini svoje duše ne zna tko je pa se određuje naspram toga kita. I ti možda previše nalikuješ na kapetana Ahaba – ne postojiš, čovječe, ako nemaš svoga „Moby Dicka“, odnosno nekoga koga „loviš“ ili se s njim uspoređuješ. Eh, katkad zasigurno ni sâm ne znaš tko si, baš poput kapetana Ahaba…

I TI SI NEKOME POTREBAN

Usamljenost i osjećaj da nisi poželjan najgore je siromaštvo.
sveta Majka Terezija

Teško je biti sam, teško je znati da nitko na tebe ne računa… Tvoji prijatelji nešto zajedno rade, ali tebe ne uključuju! Kao da im nisi uopće potreban… Mogu oni i bez tebe. To si, vjerniče, nažalost tijekom života osjetio bar nekoliko puta, osjetio si se suvišnim. Abraham Joshua Heschel bio je američki rabin rođen u Poljskoj. Puno je pisao razmišljajući o raznim temama, a tema koja ga je posebno zanimala jest potreba. Heschel iskreno kaže: „Ništa mi nije toliko potrebno koliko činjenica da nekome budem potreban!“ Čovjek želi nekome pripadati, jer nije namještaj da se odloži nakon isteka roka trajanja. Ljudi čak počnu lagano i umirati čim osjete da nisu više potrebni, čim osjete da ih nitko ne zove i ne treba.

Dobar primjer je Charles de Gaulle. Naime, Francuzi su ga trebali u ratu da ih obrani, a u miru su ga bezdušno odbacili. Nije im više bio potreban nakon što je zemljom zavladao mir. U dubini duše to ga je odbacivanje jako boljelo. Bio je pogođen bezobzirnošću i odbacivanjem od strane vlastitog naroda. Življenje nije ništa drugo nego lijep osjećaj da si nekom potreban, da nekom zaista pripadaš.

LJUDSKOST POVEZUJE

Nevjera i praznovjerje – oboje su strah od vjere.
Soren Kierkergaard

Dok sam nedavno bio na tečaju njemačkog jezika, sklopio sam prijateljstvo s jednim čovjekom. On je bio ateist. Nije vjerovao u Boga, a naspram njega stajao sam ja – svećenik. Pomalo čudno prijateljstvo… Nakon što smo se jedan drugom predstavili, a posebno kad sam ja rekao da sam svećenik, kao da je iznad moje i njegove glave visio svojevrstan upitnik. U mom srcu nametnulo se pitanje: „Pa, što će nas povezati?!“ No, usprkos razlikama, ipak smo bili povezani. Nas, ljude, ponajprije povezuje ljudskost, povezuje nas činjenica da smo ljudi. Pa čak i prije same vjere, povezuje nas čovječnost. Ljudi katkad kroz prizmu vjere ili nevjere gledaju po čemu se razlikuju, ne gledaju što im je zajedničko, a zajedničko im je da su svi djeca Božja. To je predivna činjenica koja povezuje sve ljude.

Osim toga, vjera ili nevjera kod nekih ne traju zauvijek. Čovjek je na putu. Nečija nevjera može prerasti u vjeru, a nečija vjera doskora može prerasti u nevjeru. Tomáš Halík s pravom kaže da vjera i nevjera nisu posjed, već su i vjernik i nevjernik na putu. Sve se može promijeniti. Halík kaže da ni nevjera ni vjera nisu čovjekovo „konačno odredište“. Zato nije važno što ljude razdvaja, već što ih povezuje! Iako danas čvrsto vjeruješ, možda ćeš već sutra uroniti u more nevjere… Vjera nije posjed, nego put. Putuj sa svima koje ti Bog pošalje. Ne osuđuj ih, već radosno putuj s njima!

ŽIVA BOŽJA RIJEČ

Više vrijedi jedna stranica Svetoga pisma nego svi romani svijeta.
blaženi Alojzije Stepinac

Božju Riječ potrebno je svakodnevno iznova čitati i po njoj živjeti. Papa Franjo je veliki promicatelj Božje Riječi. Naime, toliko je puta pozvao kršćane da uzmu Bibliju u ruke i njome nahrane svoju dušu. Nažalost, Biblija mnogima danas nije privlačna, jer predstavlja arhaično štivo koje pripada prošlim vremenima. Ljudi ne vjeruju da Bog progovara preko tih slova i papira, smatrajući Bibliju samo pukim književnim tekstom. Ali to nisu samo obična slova, to je živa Riječ, to je živa, Božja Riječ.

Karl Rahner naglašava da kršćani Bibliju iznova trebaju otkrivati. Naime, čim je Marija rodila Isusa, kako stoji u Evanđelju, povila ga je u povoje. Zar i stranice papira nisu svojevrsni „povoji“? Bog je skriven u „povojima“ tih stranica i ako počneš čitati Sveto pismo, sve ćeš više otkrivati i osjećati Božju blizinu. Dragi vjerniče, iznova trebaš listati „povoje“, odnosno stranice Biblije pa ćeš ugledati utjelovljenu Riječ – živu Riječ, Riječ koja nije samo „mrtvo slovo na papiru“, već je satkana od krvi i mesa; Riječ koja u sebi sadrži živoga Duha.

KAD NEMA LJUBAVI

Ljubav prema bližnjemu mjera je naše ljubavi prema Bogu.
sveta Edith Stein

Ljudi se katkad žale kako im u novoj sredini nedostaje ljubavi, bilo na radnom mjestu, u samostanu ili pak u novoj obitelji. Čemu dalje boraviti tu kad te ništa ne ispunjava? Ali sveti Ivan od Križa lijepo kaže: „Ondje gdje nema ljubavi, ti je donesi, pa će je biti.“ Gdje god da dođeš, ti unesi ljubav pa će ta ljubav sve preobraziti.

Sveti Ivan od Križa također navodi i jednu nepobitnu činjenicu pa kaže kako ni sam Bog Otac nije pronašao ljubav došavši na ovaj svijet, ali je utkao ljubav u svako ljudsko srce po svome Sinu Isusu. Bog Otac je tek tada pronašao ljubav u svome Sinu, a Sin je iskreno uzvratio ljubav Ocu. Ovaj je svijet postao drugačiji kad je u njega došla Utjelovljena ljubav – Isus Krist. Zato ne budi tužan ako ti u novoj sredini nedostaje ljubavi; ti unesi ljubav, pa će i ovaj svijet postati ljepše mjesto za radosniji (su)život.

VOLJETI U SLOBODI

Za potpunu radost potreban je netko s kim ćete ju podijeliti.
Mark Twain

Svaki čovjek voli svoje bližnje, posebno vlastitu obitelj. Brani je i ne da nikome. Voli on i svoje prijatelje, koji su mu kao i obitelj pa ih često ne želi dijeliti s drugima. Oni su tu ekskluzivno samo za njega, a on je tu samo za njih.

Kad u četvrtoj postaji svoga Križnog puta opisuje susret Isusa i Marije, Joseph Ratzinger koristi izraz držati se po strani. Marija je Isusova obitelj, ali ona se cijeli život povlači, držeći se ponizno sa strane. Premda ga beskrajno voli, ona svoj prostor darežljivo ustupa i drugima. Marija vlastitim povlačenjem ostavlja prostor za rađanje nove Isusove obitelji, obitelji njegovih učenika. Dajući mogućnost da upoznaju ljepotu Isusove blizine, Marija dopušta svima da mu iskreno priđu. Ona svoje mjesto nesebično ustupa drugom. Bi li ti poput Marije ustupio mjesto i stajao po strani kad su u pitanju tvoji prijatelji, tvoji bližnji? Možeš li u slobodi dopustiti drugima da upoznaju one koje ti neizmjerno voliš? Bojiš li se da ćeš izgubiti osobe koje voliš jer ih dijeliš s drugima? Ma, ne boj se, čovječe! Bit prave ljubavi je sloboda. Predano ljubiti bližnje može samo onaj tko je uistinu slobodan.

ZAŠTO PTICE NE PJEVAJU?

Dom nije mjesto, to je osjećaj.
Cecelia Ahern

U jednom našem mjestu dogodio se krvav obračun u ratu. Sve je bilo porušeno, kuće spaljene, a mnogi su ubijeni. Ali nakon nekoliko godina mjesto je ponovno oživjelo, kuće i ulice su obnovljene. Ulicama su ponovno odjekivali veseli dječji glasovi, a parkovi su bili prekriveni zelenilom. Čak je i na granama bilo ptica kao i prije rata. Iako ih je bilo podosta, ptice nisu cvrkutale. Prije rata su pjevale, ali nakon rata zadugo nisu puštale svoj glas.

Zašto ptice ne pjevaju? Znanstvenici kažu da ptice pjevaju jedino kada se osjećaju udobno kao kod kuće. Kad ptica osjeti da je doma, odvažno pusti svoj milozvučni glas. Ako ptice ne pjevaju, zasigurno još nisu došle doma. Očito u njima još odjekuju bučni zvuci rata i ptice nisu potpuno slobodne da zapjevaju. Još uvijek nisu osjetile to mjesto svojim domom. Slično se događa i sa čovjekom: gdje mu je lijepo, on pjeva, jer je doma, a gdje se osjeća tužno i ranjeno, čovjek ne pušta pjev iz svoga srca.

NA RASKRIŽJU

Dragi mladi, vaša je mladost vrijeme koje vam Gospodin daruje da otkrijete smisao postojanja.
papa Benedikt XVI.

Sveti don Ivan Bosco je uistinu volio mlade. Često je s njima razgovarao dajući im korisne savjete. Želio je da mladi na raskrižju života izaberu pravi put, pravi smjer pa je rado koristio priliku da ih u tome po(d)uči. No, moderni čovjek je nažalost izgubio tu hvalevrijednu naviku razgovora s mladima. On šuti vjerujući da će sami smiono doći do traženih odgovora, ali mladima je itekako potreban savjet, i to dobar i iskren savjet.

Postoji knjiga koja nosi zanimljiv naziv Ono što je sveti Ivan don Bosco govorio svojim mladima, a što im mi (danas) više ne govorimo, a upravo se tu, u tom nazivu krije problem. Naime, stariji su prestali govoriti i zato naši mladi lutaju bespućima ovoga sumornog svijeta, tražeći odgovore na krivim mjestima. A na svako pitanje mladi traže konkretan odgovor. Mladi čovjek željno čeka da mu se odgovori na svako pitanje, spreman je pomno slušati. Zato nikad nemoj odustati od mladih, jer te zaista trebaju. Kad god imaš priliku, govori im, razgovaraj ležerno s njima dok su još tu, u tvojoj blizini…

IMPERATIV

Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge!
Iv 13, 34

Imperativ je glagolski način kojim se izražava zapovijed, zahtjev ili zabrana pa se često čuje: „Učini to!“, „Uradi tako!“ ili „Moraš!“ Kada domaćice pripremaju neki kolač, recept je većinom pisan imperativom. Primjerice: Izmiješaj 550 dag brašna i 230 dag šećera, a potom dodaj 2 dcl ulja… Točno toliko! Ako staviš više ili manje od napisanog, kolač neće biti dobar. Slično se događa i u životu. Važni su imperativi: „Slušaj!“, „Budi dobar!“, „Uči!“, „Moli!“ ili primjerice: „Praštaj!“, „Budi svjetlo!“ Ako želiš uspjeti u životu, moraš djelovati sukladno imperativima, jer da si slušao one koji su te opominjali i da si izvršio što su tražili, tvoj bi život zasigurno bio puno ljepši. Djeluj stoga u skladu s poučnim imperativom koji je dobar, koji život znači.

GDJE BOG PREBIVA?

Meni je milina biti u Božjoj blizini.
Ps 73, 28

Gdje Bog prebiva? Gdje se može osjetiti njegova blizina? Odlazeći na hodočašća i obilazeći razna svetišta, mnogi kažu da tu posebno osjete Boga. I to je istina: i ja sam osjetio Božju blizinu u Asizu, u Međugorju, u Loretu. Sva ta mjesta za mene su bila posebna. Kao da mi je Bog tu bliži… Premda su to mjesta molitve i milosti, ne bi trebao Boga vezati samo uz određena mjesta. Često se može čuti: „Kad nisam na tom mjestu, kao da ne mogu vjeru živjeti ni Boga osjetiti.“ Čovjek katkad previše Boga veže uz mjesto, jer Bog se ponajprije nalazi u tvom srcu. Tu ga trebaš osjetiti! Tabernakul nije samo u crkvi, već svako ljudsko srce je živi tabernakul. Bog je tu, u tebi, u meni… Dotakni svoje srce i osjetit ćeš Božju blizinu. Bog je prisutan u svim ljudima, u svakom čovjeku.

Gdje se Bog danas događa? Tomáš Halík mudro proriče: „Bog se događa ondje gdje mi, ljudi, ljubimo svoje bližnje! Bog je ondje gdje iskreno ljubiš.“ Zato Bog ne mora biti samo u Asizu ili u Međugorju, Bog može biti i u tvojoj obitelji, u tvojoj kući, na radnome mjestu… Bog je prisutan u međuljudskim odnosima, u prijateljstvu izgrađenom na ljubavi i povjerenju. Svaki čovjek i svaki odnos može postati „svetište“ – mjesto gdje Bog prebiva. Samo ljubi!

PJESMA ZA PREDSJEDNIKA

Nevolja je prilika za hrabrost.
Seneka

Jedan od najpoznatijih arapskih pjesnika jest Adonis. Rođen je 1930. godine u Siriji, u njezinom zapadnom dijelu, u siromašnom mjestu Kassabinu. Njegova obitelj bila je siromašna, a sâm nije mogao financirati školovanje. To talentirano dijete ostalo je nažalost bez uvjeta za školovanje… Otac ga je doma učio pisati i čitati, dajući mu na čitanje knjige arapskih pjesnika. Adonis je veoma zavolio poeziju.

I gle čuda! Godine 1944. u posjetu Kassabinu dolazi predsjednik Sirije. Maleni se Adonis smiono probio kroz mnoštvo te sa jednog papirića pročitao pjesmu u čast predsjedniku, koju je sam napisao. Hrabar dječak s pjesmom za predsjednika! Ta je pjesma toliko dirnula predsjednika da je malenom Adonisu osigurao školovanje. Eto, tako je „nastao“ veliki pjesnik Adonis. Jedna je pjesma bila sasvim dovoljna da maleni Adonis pokaže svoj talent, jedna ga je pjesma spasila od siromaštva. Tko zna koliko je još sličnih „Adonisa“ ostalo neprepoznato i neškolovano samo zato što se nisu uspjeli probiti kroz masu, a u džepu su imali pjesmu napisanu na papiriću…

POŠTUJ OCA I MAJKU!

Roditeljstvo je životni posao i ne prestaje kad dijete odraste.
Jake Slope

Svaki čovjek danas ima mobitel, a neki čak i dva. Mnogi te zovu i često biraš kome ćeš se javiti, a kome nećeš. Budući da mobitel katkad i ne bude uz tebe, pojedincima se ne možeš javiti odmah, pa ih nazoveš naknadno. No, samo je jedan poziv dovoljan da ti se život stubokom promijeni. Eugene Ionesco je svojedobno kazao: „Kad zazvoni telefon u mojoj kući, često osjećam da će s druge strane biti Bog. Bog će me jednom nazvati na telefon.“ Ionesco je vjerovao da Bog zove vjernika kad mu upućuje poziv za svećenika.

Jedan je svećenik lijepo kazao: „Kad te god zovu majka ili otac, javi im se!“ Ako si i u društvu, otiđi na stranu i javi se svojim roditeljima. Oni će biti vrlo tužni ako im se odmah ne javiš, bit će tužni ako se na tvom mobitelu njihov poziv nađe među propuštenim pozivima. Roditelji te samo žele čuti, barem nakratko. Žele znati kako si jer su te podizali čitav život, brinuli se s ljubavlju za tebe, a ti barem možeš odgovoriti na njihov poziv, možeš ih srdačno pozdraviti i kazati da si dobro. I, zbilja, ako jednom budeš morao sve pozive staviti na čekanje, svojim roditeljima nikad nemoj to učiniti; nikad nemoj propustiti poziv svoje majke ili oca. Javi im se, baš uvijek!

POBIJEDI SVOJ STRAH!

Strah blijedi kad se suočimo s činjenicama.
Frank Tyger

Cezar se dvoumio hoće li prijeći Rubikon, ali kada je konačno odlučio to učiniti, znakovito je uskliknuo: „Kocka je bačena!“ I otada je Rubikon postao nadaleko poznat. Svaki čovjek kad-tad mora prijeći svoj „Rubikon“. Nije to bila previše duboka rijeka, ali je ipak u nju trebalo zagaziti. I Isus je morao prijeći potok Cedron, koji također nije bio suviše dubok, ali ga je ipak prešao. Iako je tvoj život pun prelazaka preko raznih „Rubikona“ i „Cedrona“, ali moraš to učiniti, moraš prijeći na drugu stranu!

Književni lik imenom Falor je čekao kraj rijeke i nije želio prijeći na drugu stranu. Stajao je revno kraj rijeke čekajući strpljivo da voda proteče kako bi prošao kroz prazno korito. Ali rijeka nikad neće proteći i učiniti korito suhim, ona sveudilj izvire. Stoga, moraš pregaziti tu rijeku! Što predstavlja tvoj „Rubikon“ ili „Cedron“? Kakav te strah još prijeći da prijeđeš na drugu obalu?! Ne možeš vječno čekati kao Falor… Budi hrabar i zagazi! Odvaži se i prijeđi na obalu gdje će tvoj život dobiti ljepši smisao. Usudi se pobijediti svoj strah!

OZBILJNA LJUBAV

Najveća životna sreća je uvjerenje da smo voljeni; voljeni prema sebi ili bolje rečeno – voljeni usprkos sebi.
Victor Hugo

Ljubav nije neozbiljna! Ljubav je najozbiljniji osjećaj na svijetu. Ljubav nije samo igra, već jedna neslućena odgovornost. Kardinal Karl Lehmann ističe da je ljubav smrtno ozbiljna. Kako to čudno zvuči! Inače, nitko ne voli smrtno ozbiljne osobe. Ali zašto je ljubav smrtno ozbiljna?

Kardinal Lehmann uzima jednostavan primjer Isusova života i ljubavi. Da bi svijetu pokazao svoju neizmjernu ljubav, Isus umire na križu. Ljubav je umrla, Ljubav je svojevoljno otišla u smrt. Dajući vlastiti život, Isus je poručio da je njegova ljubav prema tebi, meni, vama smrtno ozbiljna. Iako nevin, on daje vlastiti život. U smrt ide samo da ti pokaže koliko te ljubi. Svaka snaga prođe, ali snaga ljubavi biva uvijek jača kad umire. Da nije ozbiljno shvatio ljubav prema ljudima, Isus ne bi nikad otišao na križ. Mnogi danas vole površno, neozbiljno, a mnogi čak vole samo zbog užitka. Teško je pronaći ljude koji smrtno ljube; koji istinski ljube do smrti, ali Isus nas je naučio da je istinska ljubav smrtno ozbiljna.

ZAŠTITNIK INTERNETA

Ako posjedujete znanje, dopustite drugima da njime zapale svoje svijeće.
Winston Churchill

Danas se svi masovno njime služe. Postao je trg ili aeropag, odnosno susretište ljudi, a zove se internet. Iako je koristan, internet te nažalost može odvesti i u propast. Crkva je također ušla u taj virtualni svijet ili bolje rečeno – virtualni svijet je ušao u Crkvu. Kojeg je sveca Crkva proglasila zaštitnikom interneta? Ni više ni manje nego sveca iz VI. stoljeća, a zove se Izidor Seviljski. Zašto je Crkva otišla toliko daleko u prošlost da nađe sveca zaštitnika za nešto što je suviše moderno kao internet? Zato što je bio iznimno pametan, a njegovo veliko djelo Etymologiae sadržavalo je mnoštvo korisnih znanstvenih informacija koje se i danas, samo u puno većoj mjeri, mogu pronaći i u bespućima interneta.

Zanimljiv je podatak da sveti Izidor i nije volio previše učiti. Budući da ga je brat odgajao dosta strogo, to je bilo presudno za njegov daljni život. Brat ga je poučavao svim znanjima koja su u ono doba bila poznata. Ali Izidor više nije mogao podnositi bratovu strogost i frustriran svojom nemogućnošću da uči toliko brzo kao njegov brat, bježi od brata. Eh, koliko si puta i ti možda poželio pobjeći od knjige i učenja?! Umoran od bijega, sveti Izidor se odlučio odmoriti i nedaleko od mjesta gdje je sjedio, primijetio je kako kapljice padaju na obližnju stijenu. Kapljice su uporno padale jedna za drugom… Premda kapljice nisu imale nikakvu vidljivu snagu u sebi i činilo se da nemaju poseban učinak na stijenu, vidio je da su ipak tijekom vremena kapljice načinile jamicu. Shvatio je da će, ako nastavi marljivo učiti, njegovi mali napori rezultirati velikom nagradom. I ti možeš, po uzoru na svetog Izidora, naučiti kako se malim koracima stječe mudrost ne samo u životu, već i na internetu.

LIJEP SI AKO LJUBIŠ

Ljepota nije u licu; ljepota je svjetlost u srcu.
Khalil Gibran

Kad su djeca u Međugorju upitala Gospu: „Kako to da si tako lijepa?!“, ona je jednostavno odgovorila: „Lijepa sam jer ljubim!“ I zaista, ljepota se krije u ljubavi. Lijep si ako ljubiš; ako ljubiš ponajprije Boga, a potom i svakog čovjeka. Sveti Augustin je napisao djelo o ljepoti pod nazivom De pulchro et apto, što u prijevodu znači O lijepom i prikladnom. Djelo je nažalost izgubljeno. Tu razlikuje nešto što je lijepo po sebi i nešto što je lijepo zbog usklađenosti s nečim ljepšim. U praksi to znači: ako nešto što je manje lijepo postaviš u blizinu nečega što je prelijepo, onda i ono zadobije ljepotu. Ako je kršćanin blizu Boga, on će uvijek biti lijep, a ako se udalji od Boga, njegova ljepota lagano nestaje poput dima.

Grijeh je ružan, ali ako se i neki grešnik približi Bogu, njegova ružnoća nestaje. Grijeh nestaje i taj čovjek biva sve ljepši. Postoji mnoštvo takvih primjera: ružni su u grijehu, a kad su Isusu prišli, ljudi su postali odsjaj njegove neugasive ljepote. Marija Magdalena je primjerice bila ljubavnica brojnim muškarcima, a zatim je postala glasnica Uskrsloga, jer se približila Ljepoti. Zato, prijatelju, nemoj se uspoređivati s ovim varljivim svijetom, već s Bogom koji je neizmjerna Ljepota.

STRAHOTE AUSCHWITZA

Dovoljno sam živio da bih vidio kako razlike među ljudima stvaraju mržnju.
Stendhal

Završio je u Auschwitzu i preživio, a njegovo ime je Primo Levi. Opisao je sve te strašne slike i nesretne sudbine pojedinaca, a time i svoga naroda. Dok se u jednom dijelu logora njegov narod bezosjećajno ubijao i spaljivao, u drugom dijelu Auschwitza esesovci opušteno igraju nogomet(!) Strašno! Kako je rekao Primo Levi: „Ti vojnici igrali su nogometnu utakmicu na pragu pakla.“ Neshvatljivo, nakon tolikog zla i masovnih ubojstava, vojnici nonšalantno igraju utakmicu! Njih patnja uopće ne dira. Vojnici u logoru smrti žive normalno, mirnodopski.

Primo Levi sebi je stoga dao zadatak da treba preživjeti kako bi svjedočio, potrebno je ljudima svjedočiti o neviđenoj stravi i užasu. Možda se i danas ponavlja isti događaj – jedni igraju nogomet i zabavljaju se, a drugi, nevini, umiru u ratovima i okovani glađu. Možda Auschwitz nikad nije prestao postojati i još uvijek živi sve dok ljudskim srcima prolazi „žica“ podjele na nas i njih. Dokle god netko vjeruje da je bolji od drugoga i da je drugi samo broj, onda je Auschwitz nažalost još tu, među nama…

BLAŽENIK U ODIJELU

Sve ima svoju ljepotu, no svatko to ne vidi.
Konfucije

Ivan Merz je uistinu poseban blaženik. Upečatljiva mi je njegova slika u odijelu. Izgleda uredno, ne samo izvana, već i iznutra. Njegova je duša bila čista i uredna, a potom i vanjština. Mnogi danas nose skupa odijela i uređuju pomno svoje tijelo, ali su odveć zaboravili na svoju dušu. Kad razmišlja o svecima, čovjek ih često zamišlja odjevene u habit ili čak u poderanu i neurednu odjeću, ali Ivan Merz je galantni blaženik u odijelu. On je zapravo i slika suvremenog naraštaja – svatko može biti lijep izvana ako je ponajprije lijep iznutra. Nutrina mora imati prednost, pa tek onda vanjština, a ne obrnuto. Lako je biti uglađeni džentlmen u odijelu, ali hajde budi i ostani ponizni svetac u odijelu!

DOBAR ODGOJITELJ

Cilj je odgoja oblikovanje karaktera.
Herbert Spencer

Svi roditelji beskrajno vole svoju djecu, ali za odgoj nije dovoljna samo ljubav. Pod izlikom ljubavi mnogi vlastitu djecu krivo odgoje. Samo onaj roditelj koji istinski razlikuje dobro od zla može biti i dobar odgojitelj. Koliki roditelji u ime ljubavi puno pogubnog i krivog učine za dijete?! Toma Čelanski, koji je napisao Životopis svetoga Franje, na jednom mjestu govori kako je bogatim roditeljima teško odgojiti dobro dijete, jer djeca bogatih roditelja često nailaze na veće probleme i iskušenja. Bogatstvo za koje se nisu previše trudili, lako ih pokvari.

Mnogi roditelji ne znaju svojoj djeci dati dobar savjet, jer katkad ni sami ne znaju što je dobro, a što zlo. Roditelji koji žive vođeni mentalitetom i zakonima ovoga svijeta odgajaju djecu samo za ovaj svijet, a roditelji koji žive po Evanđelju svoju djecu odgajaju za vječnost. Carl Jung je mudro rekao: „Ako postoji nešto što želimo promijeniti kod djeteta, prvo to trebamo ispitati i vidjeti nije li to nešto što bismo mogli promijeniti u vezi nas samih.“ Nauči razlikovati dobro od zla i bit ćeš istinski odgojitelj.

SLUŠATI, A NE ČUTI

Mnogi ljudi ne slušaju s namjerom da razumiju, oni slušaju isključivo da mogu replicirati.
Stephen Covey

Koliko si puta slušao propovijedi i nagovore, ali sve ostaje isto. Toliko si puta otišao na svetu misu, ali nisi se nimalo promijenio. Čovjek se vrlo lako navikne na svećenikovu propovijed. Često pomno sluša, ali kao da ne čuje. Čak ni svećenici ne vjeruju u propovijedi, pa i sami kažu: „Ma, koga je propovijed obratila?!“ Zar doista živiš toliko površno da te propovijed ne može obratiti; da te ne može dirnuti u srce?

Ljudi se nerijetko hvale kako slušaju propovijedi brojnih svećenika, ali se ne obraćaju. Sve ostaje samo na slušanju. To me podsjeća na poučnu priču o Platonu i starcu. „Kad ćeš napokon početi živjeti kreposno?“ pitao je Platon starca, nakon što mu je ispričao da sluša predavanje o kreposti. Katkad nije dovoljno samo slušati, jednom moraš početi istinski živjeti to što čuješ.

MARIJIN ZAGOVOR

Vjerujte mi da nema snažnijeg načina za dobivanje Božje milosti nego da zamolimo posredništvo Blažene Djevice Marije.
sveti Filip Neri

Svaki vjernik iznova mora Mariji posvetiti ne samo svoj život, već i svoju domovinu. Osim što je Majka Crkve, Marija je ujedno i Majka tvoga doma i tvoje domovine. Marija kao Zagovornica svakog vjernika neprestano zdušno bdije i nad tvojom domovinom. U svome Dnevniku sveta Faustina Kowalska ovako piše: „Vidjela sam Gospodina Isusa kao Kralja u velikom veličanstvu kako strogim pogledom gleda na našu zemlju. No, na Majčinu molbu produljio je vrijeme milosrđa.“ Eto, to Marija može učiniti i u tvojoj domovini, ona zbilja može produžiti vrijeme milosrđa. A što su drugo njezina ukazanja u Međugorju nego produženo vrijeme milosrđa za tebe, za mene, za sve nas, ali i našu domovinu. Iskoristi stoga njezin zagovor i utječi se neprestano Mariji!

ORIGINAL

Što vrijedi galopirati ako se krećeš u pogrešnom pravcu?
Rudyard Kipling

Čovjek se često boji obraćenja. Kad vidi što su pojedinci trebali učiniti za Isusa, svlada ga neshvatljiv strah. Premda Božja ljubav sve ljude jednako poziva na istinsko obraćenje, nitko ne korača jednakim putem. Ne boj se, prijatelju, jer tvoj put obraćenja nipošto ne mora biti istoznačan s obraćenjem drugih ljudi. Bog ništa ne radi na isti način, Bog je originalan Stvoritelj. On ne kopira, jer je svakom svom stvorenju namijenio neponovljiv i jedinstven put. Zato će Božja avantura s tobom biti drugačija i uzbudljivija od ostalih.

Bog ne traži da svi slijede iste tragove, ali on će sigurno slijediti tvoje tragove i koračati prijateljski zajedno s tobom. Bog te nikad neće ostaviti. Zato se nemoj previše uspoređivati s drugima, jer Bog to nikad nije činio, nikad nije želio da budeš kao drugi. Želi da jednostavno ti budeš ti. Budući da si za Boga original, takav će biti i tvoj put – originalan i neponovljiv.

CRKVA – UČITELJICA NARODÂ

Crkva nije galerija za bolje izlaganje uglednih kršćana, nego škola za odgoj nesavršenih.
Henry Ward Beecher

U moru definicija Crkve ističe se jedna kratka, ali vrlo lijepa, a kaže da je Crkva Učiteljica narodâ. Ta predivna Crkva nije učila samo pojedince, već i cijele narode. Ona je i narode odgajala, svaki narod posebno. Svaki je kršćanin išao u njezinu školu ljubavi, Crkva ih je revno učila i podučavala kako bi bili i ostali njezini punopravni i miroljubivi članovi. Nema naroda na ovoj kugli zemaljskoj kojemu Crkva nije nešto darovala. Ona je doista svoje blago vjere u Krista razasula po cijelom svijetu i svatko barem malo može zaviriti u njezinu škrinjicu s blagom. Crkva će uvijek učiti narode, voditi ih putem mira, pravednosti i ljubavi. Budući da doista spaja ljude i narode, Crkva je univerzalna zajednica narodâ i to će uvijek biti. Svima pripada, ali i svi njoj pripadaju.

KAD LJUBAV NARASTE

Ljubav ima dvije pratilje: dobrotu i strpljivost.
Dante Alighieri

Dragi vjerniče, često si dosad čuo kako su se supružnici prestali voljeti, pa su se razišli. Kažu da se ljubav naprosto ohladila. Ništa više nije isto! Čitajući Evanđelja, vidiš kako su se u Maslinskom vrtu i učenici razbježali; čak je i Isus bio napušten. Ali tu ljubav nije „pukla“, već učenici još nisu u potpunosti zavoljeli Isusa. Tko ode od Isusa, nije otišao zato što ga je prestao voljeti, već zato što ga još nije dovoljno upoznao. Nemoguće je otići od Isusa kad ga potpuno zavoliš. Slično se događa i s ljudima: odlaze jedni od drugih, a da se nikad u cijelosti nisu ni voljeli. Istinsku ljubav nemoguće je napustiti! Mnogi stoga većinom odlaze, jer nekoga nisu do kraja zavoljeli.

Svako napuštanje govori da tu ljubav nije nikad ni (na)rasla. To je kao da posadiš ružu, a nakon tri tjedna je iskopaš i kažeš: „Pa, to i nije bila ruža, jer nije nikla.“ Ljubavi, baš kao i ruži, moraš dati vremena, moraš je njegovati, zalijevati i dopustiti joj da izraste. Kad bi svojoj ljubavi podario puninu, nikad je ne bi napustio. Ljudi stoga odlaze iz polovičnih odnosa koji nikad nisu ni (na)rasli. Ako nekoga potpuno, svim srcem zavoliš, nikad ga nećeš moći napustiti.

BOŽJA VOLJA

Doista je Božja volja da dobrim djelima ušutkate neznanje bezumnih ljudi.
Petrova 2,15

Ljudi se najviše upoznaju kad vrše Božju volju. Ništa nije tako moćno kao kad pojedince ujedini Božja volja. Nikakva stranka ni ideologija ne može ljude okupiti, to jedino može učiniti svemoćni Bog. Čak se i obitelji raspadaju, jer njihovi članovi nisu jednako prihvatili Božju volju. Uzimam primjer Isusa i Ivana Krstitelja: premda su se vrlo malo susretali, jedan drugom nisu bili stranci. Dobro su se poznavali, jer se njihova misija ogledavala u izvršavanju volje Božje. To ih je ujedinilo. Znači, možeš živjeti s nekim godinama, a da niste ujedinjeni, pa vremenom postajete stranci, jer vas ne spaja predanje volji Očevoj. Tko vrši volju Očevu, ima jake prijatelje baš u onim osobama koji su toj istoj Božjoj volji predani do kraja. Oče, budi volja Tvoja!

UMIRU LI GROBLJA?

Trenutak u kojem se rađamo već je korak prema smrti.
François Marie Voltaire

Život i smrt, rađanje i umiranje… Sve je to usko povezano. Koliko je samo ljepote skriveno u rađanju, a koliko tek tuge leži u umiranju… No, ne umiru samo ljudi. Što učiniti kad umre moje selo, moja domovina i moj narod?! Što učiniti kad nas je svakim danom sve manje?! Smrt naroda jednako je bolna kao i smrt pojedinca. Hrvati iz godine u godinu lagano umiru pa naša sela postaju pusta. Kuća koja je nekoć bila ispunjena dječjim osmijehom i u kojoj je boravilo po 20-oro djece, sada je nažalost prazna te obrasla bršljanom i tišinom.

Nedavno sam čitao pripovijetku Ive Andrića Na Jevrejskom groblju u Sarajevu. Andrić kaže da i groblja umiru kao i čovjek. Nitko se više u njima ne sahranjuje, jer nema djece i novih naraštaja. Ako nema djece, zasigurno tu u budućnosti nitko neće ni umirati. Nitko ne posjećuje te drevne grobove, a spomenici se lagano spuštaju u zemlju zajedno sa svojim pokojnikom. Tužna je to istina da i groblja umiru! I moja domovina nažalost postaje – ne samo država odakle ljudi odlaze, već i država u kojoj i groblja umiru…

KRŠĆANI I GRAD

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?
Siniša Glavašević

Dok šetam Zürichom, osjetim da su zapadnoeuropski gradovi sve manje Božji. Kao da je Bog već odavno izgnan iz njih… Sveti Augustin je razlikovao dva grada: jedan je nebeski, a drugi zemaljski. On kaže: „I tako su dvije ljubavi stvorile dva grada: zemaljski grad je ljubav prema sebi, sve do prezira Boga, a nebeski grad označava ljubav prema Bogu, sve do prezira sebe. Pa se stoga zemaljski grad slavi u sebi samome, a nebeski u Gospodinu. Prvi traži slavu od ljudi, dok je drugomu najveća slava Bog.“

Katkad mi se čini da kršćani olako gube gradove! Gradovi kao da više nisu kršćanski… Kršćani se nisu snašli u vrevi i buci, u trgovačkim centrima i hotelima, među zgradama i neboderima, a nekoć su odveć smiono osvajali drevne gradove. Ako je Rim – vječni grad – bio osvojen, zašto je danas nemoguće osvojiti New York ili Bruxelles?! Zašto se kršćani odveć gube u gradovima?! Zato je zadaća svakog svećenika, ali i kršćanina vratiti kršćanstvo u gradove, zadaća je dovesti Krista na ulice naših otuđenih gradova.

U VERIGAMA OSUDE

Ako osuđujete ljude, nemate vremena da ih volite.
sveta Majka Terezija

Najlakše je osuditi ljude, no je li to doista ispravno?! Čovjek bi najradije osobe koji su počinile zločin, pogotovo težak, oštro kaznio i zauvijek osudio. Nemam ništa protiv kazne, ona pomaže, ali tvoja je zadaća, vjerniče, tom osuđeniku kazati da nije potpuno odbačen. Ako je svojim rukama jednom hladnokrvno ubio, sutra može tim istim rukama hrabro spašavati brata u nevolji.

Viktor Frankl navodi primjer broda koji je prevozio osuđenike na otok gdje su trebali odslužiti doživotnu kaznu. Ruke su im bile svezane, okovane verigama. Ipak su to ubojice okrvavljenih ruku… No, nakon iznenađujućeg brodoloma jednom su ubojici morali odvezati verige da pomogne u spašavanju drugih osuđenika. I taj zarobljenik, opečaćen kao trajni ubojica, najednom altruistički spašava živote od utapanja! Odjednom te okrutne ruke spašavaju… Budući da nisu stvoreni za kaznu, već za ljubav, ljude je potrebno naučiti smislu ljubavi, a ne besmislu mržnje.

I NEVOLJE NESTAJU

Čini brzo dobra djela, jer može ti uzmanjkati vremena.
don Ivan Bosco

Svaki čovjek ima svoje probleme. Nema života bez problema, bez križa. Prijatelju, često vjeruješ da su tvoji problemi najveći, ali i jedini. Nekad čak i ne znaš kako s njima izaći na kraj. Nekad ih je uistinu i previše… Sveti Josemaría Escrivá daje neobičan, ali odličan savjet: ako želiš riješiti svoje probleme, ponajprije rješavaj probleme drugih ljudi! Bezuvjetno pomozi drugom u nevolji pa ćeš vidjeti kako će tvoji problemi lagano nestajati. Ako se fokusiraš samo na vlastite probleme, oni će te ugušiti, učinit će te depresivnim i tužnim. Stoga, pomozi rado drugima u rješavanju njihovih problema! Ako drugima nesebično pomažeš u njihovoj nevolji, nestat će sigurno i tvoja nevolja.

POKAŽI SVOJ TALENT!

Svako dijete je umjetnik, ali teško je ostati umjetnik nakon djetinjstva.
Pablo Picasso

Je li ti se ikad dogodilo da dolaziš u određeno mjesto ili na posao, a tvoj prethodnik je bio vrlo uspješan i vrijedan pa te stalno uspoređuju s njim? Kažu ti da ne možeš ništa značajno učiniti, jer tvoj je prethodnik već ionako učinio sve što se moglo učiniti. Imaš talenta, ali kao da nemaš prostora…

Nešto slično dogodilo se i u životu ruskog književnika Antona Pavloviča Čehova. Iako će postati priznati pisac, jak posebno u dramama i novelama, živio je i djelovao u nezahvalnom razdoblju da pokaže svoj izniman talent. Na ruskoj književnoj sceni pojavljuje se nakon velikog Dostojevskog, a i Tolstoj je još živ pa što uopće može ponuditi jedan Čehov?! Već su napisani Zločin i kazna, Rat i mir, Jevgenij Onjegin, Ana Karenjina, Mrtve duše itd. Svi su likovi već dobrano oslikani i pregršt talenta preplavila je relativno kratko razdoblje, i to prije Čehova. Što on još uopće može ponuditi svijetu, mimo ovih velikana?! Kao da su se svi „zgusnuli“ u tu malu vremensku kapsulu ruskog realizma… Ali Čehov nije posustao, znao je da ima još mjesta i prostora. I ti, prijatelju, možeš pokazati svoje darove, bez obzira tko bio ispred tebe, jer na svijetu ima dovoljno prostora i vremena za sve, baš za sve. Usudi se stvarati!

SAVRŠENA LJUBAV

Najmoćnija ljubav je darovana ljubav koja ne očekuje da bude voljena.
Jorge Luis Borges

Gabriel Marcel bio je kršćanski filozof koji je puno pisao i razmišljao o ljubavi. U današnjem svijetu riječ ljubav je „poderana“ i umrljana, ali upravo Marcel razlikuje dvije vrste ljubavi: jedna je ljubav koja posjeduje, a druga je ljubav koja se daruje. Danas čovjek voli na način da posjeduje, vjerujući da je ljubav stvorena samo za njega. Njemu je potrebno ugađati, voli dok se njemu podilazi. Ali prava ljubav se daruje, ne gleda sebe, već drugoga. Prava ljubav je ponizna i drugome želi dobro.

Kada Talijani žele nekome reći da ga vole, kažu: „Ti voglio bene!“, što znači: „Želim ti dobro!“ Savršena ljubav upravo to simbolizira – želi nekome dobro. Kad ljubi iskreno istinskom ljubavlju, čovjek tu osobu voli zbog nje ili njega samoga, voli drugoga bez uvjeta i pitanja. Kad si zadnji put nekoga ljubio zbog njega samoga?! Kad si zadnji put želio drugome dobro i na taj način pokazao savršenu ljubav?! Dobro razmisli kojoj vrsti tvoja ljubav pripada!

BORAC

Život je borba, a neki su od borbe napravili život.
Pajo Kanižaj

Čovječe, ti si borac! Da bi preživio u ovom surovom svijetu, moraš se neprestano boriti. Koliko god da je teško, nipošto se ne smiješ predati. Braneći sebe, braniš i svoje čovještvo. Što će se dogoditi ako u tebi ubiju čovjeka? Zašto ti u sebi katkad ubijaš čovještvo i tako prestaješ biti čovjek? Zar nije najveća uvreda i poraz kad ti kažu: „Ma, ti više nisi čovjek!“?

Pokojni svećenik i provinicijal fra Rufin Šilić govorio je kako je teško u sebi ubiti čovjeka, ali nije i nemoguće. Zato, prijatelju, bori se uvijek da budeš i ostaneš čovjek. Ako treba, bori se čak i protiv samoga sebe! Nemoj dopustiti da te požuda, moć, novac i uspjeh učine nečovjekom; nemoj nikome i ničemu dopustiti da u tebi porazi čovještvo! Bori se stoga da uvijek budeš čovjek, živi pravedno i pošteno! Ako ti ne očuvaš svoje čovještvo, tko će drugi to umjesto tebe učiniti?! Tko drugi, ako ne ti, čovječe Božji?!

POSRED NEPRIJATELJA

Neprijateljima treba neprekidno opraštati, jer upravo to ih najviše ljuti.
Oscar Wilde

Kršćani često vjeruju kako trebaju bježati od svojih neprijatelja, ali zapravo trebaju boraviti posred njih, u njihovoj blizini. Dietrich Bonhoeffer nadahnuto kaže: „Isus Krist je živio usred svojih neprijatelja. Zapravo, oni koji su ga ljubili, prvi su se i razbježali. Isus je na križu bio posve sam, okružen zlikovcima i rugaocima. Zbog toga je i došao – da donese mir neprijateljima Božjim. Dakle, kršćanin također ne pripada u osamljenost samostanskog života, već u guštaru neprijatelja. Tu je njegova provizija, njegov rad.“ Dok je u trenutku umiranja bio razapet na križu, Isusa su okružili njegovi neprijatelji. Upravo su oni među prvima vidjeli razapetu Ljubav. Umjesto Isusovih učenika i brojnih bolesnika koje je ozdravio, vrhunac ljubavi i Isusova predanja ponajprije su vidjeli njegovi neprijatelji. Isus im ništa nije uskratio. I ti, kršćanine, vjerovao ili ne, živiš i umireš posred svojih neprijatelja…

INAT

Ponos je trajni neprijatelj ljubavi.
Anna de Noaellis

Što je to inat? Što je prkos? Izreka kaže da od inata nema goreg zanata. A upravo ta izreka naslov je i pripovijetke Lava Nikolajeviča Tolstoja. Tu Tolstoj pripovijeda o jednoj obitelji u kojoj stari otac Ivan već duže vrijeme leži na postelji, a njegova djeca polako preuzimaju vođenje imanja. Ivan se nikad nije svađao, ljubio je svoje susjede vjerujući da je najljepše živjeti u miru, okružen toplim riječima. Svađa i grube riječi rađaju inat, prkos. Ljudi zbog prkosa pokopaju sve ljubavi i ideale.

No, jednog dana kokoš slučajno prijeđe na susjedovo imanje i ondje izleže jaje, a navečer se ponovno vrati u svoj kokošinjac. Odmah ujutro mlada je snaha upitala susjede da joj vrate jaje, jer se kokoš tamo bila izlegla i upravo tu počinje svađa, kavga. Od jednog jajeta naraste sukob koji se pretače s generacije na generaciju, javlja se inat. A Ivan je i dalje na postelji neumorno opominjao ukućane: „Pomirite se već sutra! Pustite jaje, nije vrijedno; ta uvijek će biti jaja.“ Ali sinovi ga nisu poslušali. Eto, tako to inače biva u životu: i jedno je jaje dovoljno da se stvori inat, zbog kojeg ljudi ne razgovaraju godinama, a potom ni njihova djeca te ni djeca njihove djece.

ZRNO PO ZRNO

Sveto pismo je svima nepresušno vrelo duhovnoga života, poglavito predmet kršćanske pouke i jezgra svake teološke izobrazbe.
papa Pavao VI.

Ako pažljivo promatraš kokoš, vidjet ćeš kako ta životinja strpljivo i s puno mara kljuca hranu. Premda ima malen kljun, kokoš se hrani malo po malo, zrno po zrno. Ona ipak pronađe zrno, hranu baš ondje gdje je čovjek ni golim okom ne vidi niti je može pronaći. Kokoš je pozorno udubljena u svoju potragu i pažljivo promatra ne bi li pronašla to zrno koje život znači. Ona se i ne zna drugačije hraniti nego malim komadićima, odnosno zrnima hrane.

Teolog Ivica Raguž tu zanimljivu sliku preuzima od svetoga Ambrozija. Uspoređujući kršćane s kokoši, Raguž ističe da bi kršćani trebali biti pedantni i pozorni kada čitaju Božju Riječ. I ti, kršćanine, trebaš pronaći zrno, zrno Božje Riječi koje te može nahraniti. Kršćanin u Bibliji neumorno treba tražiti zrna Božje Riječi i biti udubljen u taj mali zalogaj, komadić baš poput kokoši te živjeti kreposno od toga zrna – od zrna Riječi.

MAJKA – BIĆE KOJE BDIJE

Majke su najbolji lijek protiv širenja sebičnog individualizma.
papa Franjo

Čudesno je to majčino oko… Majka sve vidi. Ona krišom vidi, vidi čak i dok spava, jer njezino srce nikad ne spava. Očevi zapravo spavaju, a majke bdiju. Kad se dijete treba vratiti kući, majka neumorno bdije. Kad bismo se brat ili ja vraćali kući, majka nas je uvijek dočekivala na pragu kuće govoreći tihim tonom: „Sine, sretno si se vratio, sad mogu ići spavati.“ Jedan je sin izjavio da majci nikad ne kaže kada će doći iz daleke zemlje, nego bi ju uvijek ugodno iznenadio. A ona bi ga po dolasku blago izgrdila riječima: „Pa, dragi sine, zašto mi se nisi javio?! Zašto mi nisi rekao da dolaziš?!“ No, da joj je najavio svoj dolazak, znao je da majka noć prije ne bi oka sklopila, bdjela bi i strpljivo čekala. Majka ima oko i srce za sve.

U svojoj pjesmi Enes Kišević govori kako prije oluje, snijega i nevremena njegova majka skida cvijeće s prozora, a u okvir okna stavlja lampu. Nakon što ju je radoznalo upitao: „Ma, kome to svijetliš, majko?“, ona odgovara: „Po ovom mraku beskućnik, sine, bolje vide lampu od cvijeća.“ Majka se brine i za slabe i za beskućnike. Njezino oko i briga prelaze prag vlastite kuće. Majka je biće ljubavi, čije oči sve vide, a srce iskreno brine.

KLEVETANJE I ISTINA

Tko drugog rado kalja, sâm obično malo valja.
Mirko Bogović

Bio je hrabar, ali eksplozivan čovjek. Teolog je to koji se odrekao povlaštena položaja svoje plemićke obitelji, da bi zauzvrat samo studirao. Volio je knjigu, volio je učiti. Otvorio je i vlastitu školu, koju su pohađali učenici iz skoro svih europskih zemalja. Premda je katkad zvučao provokativno, ipak je bio rado slušana osoba. Njegovo ime je Pierre Abelard.

Stvarajući novu teologiju, nerijetko je bio osporavan, zatvaran i progonjen. Crkva ga je ponekad osuđivala, možda zato jer ga nije dovoljno razumjela… Drugi su ga klevetali, a znao je da se jedino može obraniti samo ako se osobno zaputi u Rim i dođe pred samog Papu. Slično se događa i danas: pojedinci te, dragi kršćanine, možda olako kleveću i nepravedno optužuju, a nekad je važno osobno doći pred određenu osobu da se ista zbilja uvjeri tko si ti, a ne da vjeruje svemu što je čula od drugih. Bolje je osobno doći nego dopustiti zlim jezicima da te prestignu ružnim pričama i tračevima, koji često nisu točni. Tek kad te ljudi osobno upoznaju, mogu znati tko si i kakav si čovjek uistinu.

DUHOVNA LIJENOST

Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.
1. Kor 15, 58

Katolička crkva lijenost ubraja među sedam smrtnih grijeha. Osim tjelesne, postoji i duhovna lijenost. Ljudi koji su fizički marljivi i vrijedno rade katkad su duhovno lijeni. Vole raditi i zarađivati za ovaj svijet, ali za vječni ne žele ništa učiniti. Acedija je grčka riječ za duhovnu lijenost, odnosno nemar i nebrigu. Acedija se ubraja među teške grijehe. Čovjek je ispunjen samo ovim materijalnim svijetom i tu se svojski razdaje, ali za duhovni svijet ni da prstom makne. Ne slavi svetu misu, ne ispovijeda se, ne slavi blagdane, ne moli i tako redom. Čovječe, probudi se iz duhovne lijenosti! Marljivi za ovaj svijet nerijetko umiru duhovno, lijeni su za vječnost. Probudi se zato dok još imaš vremena!

PRIRODA – NEUMORNA UČITELJICA

Priroda je jedina knjiga koja na svim listovima nudi mnogo sadržaja.
Johann Wolfgang von Goethe

Čovjek zaista može učiti od prirode. Priroda je neumorna učiteljica. Više ona uči od čovjeka nego čovjek od nje. Enes Kišević u svojoj pjesmi navodi ispovijesti prirode, koje nas, ljude, jasno poučavaju kako pravilno živjeti u suživotu s prirodom. Jedna od ispovijesti glasi: „Priroda ne zagađuje ljude.“ A ljudi ipak svakodnevno zagađuju prirodu. Od prirode možeš učiti kako biti čist.

Često se može čuti ili vidjeti upozorenje: „Čuvaj prirodu!“, a zapravo, čovječe, čuvaj ti sebe, jer priroda je čišća i od tvoga srca. U drugoj ispovijesti Kišević mudro kaže: „U prirodi nema bogatih i siromašnih.“ Priroda se jednako ophodi prema svima. Živeći u prirodi, svatko se mora truditi i dijeliti na način da svi imaju ono što im doista i treba. Eh, kad bi čovjek učio od prirode; eh kad bi i meni i tebi najdraža izreka bila: Priroda ništa ne čini za svoju dobrobit… Priroda je Božji dar svima; uvijek i iznova ona je dar koji treba brižno čuvati. O, kako je lijepo učiti iz prirode!

ISTINA I MRŽNJA

Laž ne ubija toljagom, ali se provlači krvnim žilama poput otrova, polako i oprezno, pa se i ne primjećuje kako djeluje.
Ivan Cankar

Istina nikad ne korača sama. Uvijek je netko nesumnjivo slijedi… Što mislite tko je to? Vjerovali ili ne, uz istinu uvijek spremno korača i mržnja. Ona je njezin vjeran suputnik. Zašto? Zato što istina sa sobom donosi i mržnju; istina raskrinkava tvoje srce, stvarajući bijes i mržnju. Istina te razgolićuje. Ondje gdje se izrekne istina, nedvojbeno će se pojaviti i mržnja. Mnogi stoga ne žele olako prihvatiti istinu. Zato je sveti Tertulijan mudro rekao: „S istinom počinje i mržnja.“ Istina koja se izrekne uvijek naiđe na veliki otpor. Ljudi je nipošto ne žele čuti. Ako u svom srcu osjećaš bijes, znaj da te je istina pogodila svojom strijelom. Prihvati je!

SRETNI KRŠĆANIN

Sveta misa je moje nebo na zemlji.
sveti Lovro Brindiški

Smatraj sebe sretnikom! Nemoj nikad reći da si nesretan vjernik! Svi su kršćani uistinu pravi sretnici. Padre Pio nadahnuto kaže: „Ako možete pristupiti euharistiji i blagovati Tijelo Kristovo, vi ste onda iznimno sretni ljudi.“ To je neviđen dar i privilegij, to je velika milost. Možda si, kršćanine, to odveć zaboravio, ali upamti: istinski si sretnik! Zato svaki dan Bogu ponizno zahvali što ti je dao najveći dar – samoga sebe, svoje Tijelo. Što god ti život donio, kakve god nevolje i tragedije te snašle, budi sretan, jer ti si, dragi kršćanine, sretnik. To je i drugi naziv za kršćanina – sretnik! Zamisli da od danas svi ljudi svijeta kršćane počnu nazivati – sretnicima…

NISI SUNCE DA GRIJEŠ ČITAV SVIJET

Tko dobro čini, od njega svatko još više dobra očekuje.
Ivo Andrić

Ne možeš, čovječe, svakome pomoći! Često si rastrgan brojnim obvezama i nećeš zasigurno sve stići ako želiš baš svima ugoditi. Koliko god se trudiš i radiš, toliko se i trošiš. Nerijetko gubiš sebe, ali i one koje voliš ako ne znaš „stati na loptu“ i ograničiti svoju dobrotu.

Jedan je čovjek svima uvelike želio pomoći, ali je zato polako gubio svoju obitelj, jer svi su ga nesmiljeno razvlačili kako su htjeli. No, vidjevši koliko je umoran i rastresen, jednoga popodneva majka ga je pozvala na razgovor i pokazala mu Sunce. Rekla je: „Pogledaj, sine, Sunce! Nisi ti Sunce, dragi sine, da možeš ugrijati čitav svijet.“ Pozvan si, prijatelju, dati onoliko svjetla i topline koliko ti vlastita snaga i mogućnosti dozvoljavaju. Koliko god htio, svojom dobrotom ipak ne možeš ugrijati čitav svijet, ali možeš svoju obitelj, kolege na radnom mjestu ili ulicu u kojoj živiš. Tvoje srce može dati upravo onoliko svjetla koliko i posjeduje. Sjeti se: nisi Sunce da možeš ogrijati čitav svijet!

INTERES

Lijepo je ono što nam godi, a da pri tome nemamo nikakav interes.
Immanuel Kant

Interes… Čudna je to riječ koja se uvukla u sve pore društva. Čak je ušla i u ljudska srca istjeravši i ljubav i mržnju. Suvremeni čovjek ne zna ni potpuno voljeti ni potpuno mrziti, jer često u svemu vidi vlastiti interes. Pa i kad kaže nekome da ga mrzi, on to samo kaže, a domalo se ponovno javi kao da se ništa nije dogodilo, jer u ponovnom susretu traži interes. Ljudi što se mrze i ne podnose zbog interesa će vrlo lako ponovno sjesti za isti stol. Kao da se pojedinac ni u čemu više ne daje do kraja, ne samo u ljubavi, već ni u mržnji. Dok rat bjesni na istoku Europe, iako mrze agresora, pojedinci, vođeni upravo financijskim interesom, ipak blisko surađuju. Ni grijeh se ne može mrziti, jer ljudi i tu traže vlastiti interes. Prihvaćajući olako grijeh, mnogi šute samo radi određene koristi. Eh, kad bismo ostavili taj interes po strani, svakodnevica bi više bila ispunjena ljepotom i istinom! Svima bi lakše bilo živjeti bez interesa, i u ljubavi i u mržnji, a u protivnom sve je relativno, jer interes ništa ne gleda osim koristi.

ŽITO I KUKOLJ

Zlo koje ljudi čine živi i poslije njih. Dobro se, međutim, često sahranjuje sa ljudima.
William Shakespeare

Ljudi su i dobri i zli. Dobre i zle osobe ne žive samo oko tebe, već i u tebi samom istodobno rastu i dobro i zlo; u tebi rastu i žito i kukolj. Zasigurno bi, prijatelju, odmah želio iščupati taj ružni kukolj, no Isus ti to zabranjuje, jer im trebaš dopustiti da rastu jedno pored drugoga. Čupajući kukolj, možeš slučajno iščupati i žito. Iskreno, ne znam razlikovati žito od kukolja. Kada bih ovoga trenutka otišao u žitno polje, vjerojatno bih iščupao oboje.

Kukolj je jednogodišnji korov žitnih polja. Posebno raste na predjelima zasijanim žitom. Zar se nešto slično ne događa i u ovom svijetu: gdje raste dobro, zar tu nema i zla?! Isus je pozoran. On nijedno dobro djelo ne želi naglo prekinuti ili do kraja iščupati. Koliki ljudi danas žele uništiti kukolj, ali pritom još više unište žito. Zato te Isus uči strpljivosti. Rasti odlučno i strpljivo kao žito, a on će kao dobri Vrtlar jednoga dana odvojiti žito od kukolja. To je Isusova zadaća, a tvoj zadatak je da budeš hranjiv kao žito i dobar kao kruh.

CJELOŽIVOTNO UČENJE

Investicija u znanje isplaćuje najbolje kamate.
Benjamin Franklin

Učenje nikada ne prestaje. Čovjek uči do posljednjeg dana svoga života. Stoga, treba i može uvijek nešto novo i korisno naučiti. Tko prestane učiti, gubi i ono što je nekad znao. Ako pojedinac ne vježba, ako ne koristi svoj mozak, mozak mu odumire. Poznavao sam jednog svećenika koji je rado rješavao križaljke. Iako mi je to djelovalo pomalo čudno, rekao je da, rješavajući kižaljke, uvježbava svoj razum. Rješavanje križaljki nalikuje treningu u kojem osoba svakodnevno iznova vježba. Zanimljivo, Isus je bio Učitelj, ali postoji i bezbroj situacija gdje vidimo da je Isus i sebe stavljao u položaj učenika.

I Isus je učio. On nije uzeo ekskluzivno pravo samo da druge uči i podučava, već je i sam učio. Naime, učio je od prirode. Zar nije rekao: „Promotrite ptice nebeske i ljiljane!“? Učio je i od ljudi. Zar pojedincima nije rekao: „Velika je vjera tvoja!“? Učio je od Marije i Josipa, učio je od patnje i boli, od udaraca i krvavog znoja… I Isus je učio ne zato što bi mu možda to znanje trebalo, već da ne ponižava druge. Druge ponižavaš ako misliš da od njih ništa ne možeš naučiti. Od svakog čovjeka možeš nešto naučiti. Uči stoga od drugih, jer vidjet ćeš da će te o životu ponajviše naučiti oni od kojih to najmanje očekuješ.

DNEVNA DOZA SAMOZABORAVA

Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali.
Meša Selimović

Čovjek sve čini samo da (p)ostane slavan i upamćen, jer želi da njegov život i djela nikad ne budu zaboravljeni. Ali takav ga stav sigurno vodi u oholost. Možeš li sebi dopustiti da padneš u zaborav, ne samo nakon smrti, već i za života? Možeš li živjeti s tom sviješću da čak i sebe zaboravljaš, da sebe obezvređuješ? Zaborav je jedna vrsta obezvređivanja, umanjivanja…

Igino Giordani je u svojim bilješkama pisao o mrtvima što umiru u ljudskom srcu, pisao je o mrtvima koje to isto srce olako zaboravlja, premda imaju svoje grobnice i na njima otisnute natpise. Najčudnije je kad srce postane grobnica zaborava… Kad tvoji bližnji umiru u tvom srcu, to je pravi zaborav! Možeš li ti sebi umrijeti u svome srcu? Možeš li sebi lagano umirati na način da ne stremiš postati egoist ili netko važan, već da svaki dan sebe pokušavaš zaboraviti nauštrb drugih? Možeš li sebi priuštiti dnevnu dozu samozaborava? Ljudi koji odviše misle na sebe su sebični, a osobe koje na sebe često zaborave tijekom života, koliko god čudno zvučalo, vrijeme nipošto neće zaboraviti.

MIRNO SPAVAJ!

San mi je djelovao stvarnije od stvarnosti.
Zvonimir Balog

Svatko voli spavati, netko manje, netko više. San je koristan jer tijelu je potreban odmor. Sve na ovome svijetu treba san i odmor, baš sve! Pa i sama priroda. Svatko želi spavati. To je vrijeme opuštanja. Kaže jedan dječak kako konj ne spava. Uvijek je na nogama. Ali i konj spava, samo stojeći.

No, kako spava suvremeni europski čovjek? Nemoguće je u njegovim noćnim ormarićima ne pronaći tablete za spavanje. Kad pojedinac i ne može tek tako zaspati, postane ovisan o tolikim tabletama, postane istrenirani ovisnik. Budući da previše radi, umoran ne može ni zaspati. Odveć previše griješi, nema miran san pa utone u noć sa teškim grijesima na duši. Kalkulira kako će zaraditi više novca i umnožiti posao. I bogati ne spavaju, ubija ih briga za imetak. Pa tko onda danas mirno spava?! Samo djeca i osobe koje imaju srce djeteta, jer znaju da je život igra. Takvi ljudi imaju potpuno povjerenje u Gospodina, jer on vodi njihov život i brine se za njih. Najveće postignuće tvoga života jest da cijeli život spavaš snom nevinog djeteta.

NJEŽAN KAO JANJE

Rat je nešto tako okrutno da više pristaje divljim životinjama nego ljudima.
Erazmo Roterdamski

Sve ratove koji su se dogodili na ovome svijetu vodio je muškarac. Uvijek su to bili muški ratovi. Pa i rat za Troju vodili su muškarci, i to u ime žene, u ime otete Helene. A da su muškarci skloniji miru i nježnosti, rata zasigurno nikad ne bi bilo. Žena ne ubija, ona donosi život, žena čuva. Ona ne ratuje, ne koristi oružje.

U svojoj knjizi Ja, Franjo Carlo Carretto opisuje nježnost svetog Franje Asiškog. Premda je i Franjo svojevremeno želio postati ratnik, čak je bio i pošao u rat, ali je Gospodin slomio njegovo oružje pa je Franjo postao nježan kao nitko na ovome svijetu. Pretvorio se u potpunu nježnost. Ljubio je sve stvoreno, ne samo čovjeka, nego i prirodu. Franjo je postao nježan kao janje, a većina muškaraca želi biti snažna kao lav, ali važnije je, prijatelju, da budeš krotak kao janje; važnije je da budeš blag i nježan kao Franjo. Svi ratovi ovoga svijeta prestat će tek onoga trenutka kad muškarci postanu krotki kao janje, kad postanu slika Božje nježnosti u ovome surovom svijetu.

(NE)SAVRŠENI SVEĆENIK

Katolički je svećenik personifikacija ljubavi božanskog Srca Isusova.
sveti Ivan Maria Vianney

Svećenici postoje zbog drugih, a na poseban način poslani su izgubljenima, osamljenima i grešnicima. „Oni su poslani na periferiju“, kako je nadahnuto kazao papa Franjo. Svećenik se nikad ne smije udaljiti od nesavršenih, jer je i sam nesavršen; ne smije se nipošto udaljiti ni od slabih, jer i sam je zaogrnut slabošću. Svećenik ne smije biti ni elitist, nego mora biti jednostavan i blizak malom čovjeku.

Augustyn Pelanowski navodi primjer svećenika koji je namjerno griješio u svome izgovoru, nije govorio vođen ustaljenim pravilima pravopisa i gramatike. Želio je vlastitim govorom iskazati poveću dozu nesavršenosti. Danas se od svećenika očekuje izvrsna retorika. On mora biti u svemu savršen, ali, kako simbolično pokazuje Pelanowski, upravo Levitski zakon govori o svećenicima levitima kao nesavršenim osobama; ova knjiga obiluje raznim nepravilnostima, puna je zabuna, loše sintakse i drugih gramatičkih grešaka. No, nije to slučajno! Levitski zakon kao da želi slikovito kazati kako nije napisan savršeno pa stoga ni svećenici nisu savršeni. Ali ako igdje trebaju iskazati svoje savršenstvo, onda je to svakako u pomoći i skrbi prema prezrenima i odbačenima na rubu društva.

SAMO ZA NJU

Ljubav prema svojoj unutarnjoj zakonitosti teži za bezgraničnim darivanjem.
fra Zvjezdan Linić

Oduvijek je željela bar nakratko boraviti u ljuljačci, kao i druga djeca. Ali nije mogla, jer sjedi u invalidskim kolicima. Rekli su joj da se ne može ljuljati. No, jednoga dana dobri ljudi su izumili posebnu ljuljačku samo za nju, napravili su ljuljačku koja može primiti i kolica i nju. I najednom su njezini snovi postali stvarnost. Nema ništa ljepše na ovoj Zemlji nego ispunjavati dječje snove. Jer djeca sanjaju samo lijepe snove, sanjaju samo igru. Divna je ta ljudska kreativnost! Ona pomiče sve granice. Čudesni su ljudi kad čine dobra djela, kad rade za dobro. Čudesno je izumiti ljuljačku u koju ulaze invalidska kolica pa se mogu ljuljati i kolica i dijete. Nema prepreke za snove, za igru… Kad ljube, ljudi sve mogu, pa i ispuniti naizgled neostvarive dječje snove.

POTRAGA ZA BOGOM

Moje mi srce govori: „Traži lice njegovo!“ Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim.
Ps 27, 8

Gdje je on?! Ovo pitanje postavljaju roditelji kad se brinu za svoje dijete. Ako dijete negdje ode pa se nije vratilo u dogovoreno vrijeme, roditelji se počnu strašno brinuti. Postavljaju brojna pitanja, pa uskoro i zovu svoje dijete. Ako je dijete ugasilo mobitel, traže ga zabrinuto preko drugih. Počinje potraga za ljubljenom osobom. Roditelji nemaju mira dok ga ne nađu ili dok se ne javi. Joseph Ratzinger upravo tvrdi da takva intenzivna potraga, ali potraga za Bogom, danas uvelike nedostaje modernom čovjeku. On se uopće ne brine za Boga. Današnji čovjek ne traži Boga i ne pita se gdje je on. Čak štoviše, mirno spava okružen ravnodušnošću i relativizmom. Ništa mu više nije važno, izagnao je Boga iz vlastitoga srca, iz vlastitoga života. No, unatoč tomu, Bog se i dalje svakodnevno brine za čovjeka; on je pitao i Adama: „Gdje si?!“ I ti, kršćanine, upitaj katkad svoga Boga: „Bože, gdje si?“ Potraži ga smjerno! To i jest svrha tvoga života – iznova tražiti i pitati se: „Gdje je moj Bog?!“

ODLIKE POBOŽNIH LJUDI

Biti dobar ne znači ne činiti pogreške, nego se neprestano popravljati.
sveti Ivan Bosco

Victor Hugo za mene je najbolji francuski pisac. Premda nije bio odveć sklon Crkvi, imao je istančano oko za detalje. Osim dobrote, čudesno je znao u običnom čovjeku prepoznati i razotkriti zlo. U svojem romanu Bijednici uspio je potaknuti svoje čitatelje da lakše uočavaju likove svetaca. Od svetaca uistinu možeš puno naučiti. Od lošeg kršćanina možeš samo naučiti kako ne biti takav kršćanin, a od dobrog i poniznog kršćanina možeš puno dobrog i korisnog naučiti te primijeniti u vlastitom življenju.

Nepobožni Hugo je kod pobožnih ljudi zamijetio tri hvalevrijedne odlike i kao takve ih odlučno priznao. Prva odlika: što je čovjek svetiji, lakše oprašta drugima. Druga odlika pobožnih i svetih ljudi: svete osobe u sebi uoče i najmanji grijeh, a na drugim ljudima ne primijete ni najveći. I treća odlika: sveci veoma strepe od pakla, a svemu ostalom svijetu otvaraju vrata raja. Nastoj i ti stoga, dragi vjerniče, kao i Hugo primijetiti svece u svojoj okolini, jer svetost će svatko zbilja lako uočiti, pa čak i onaj tko se ne naziva kršćaninom.

KRIST KRALJ

Uperite pogled u Raspetoga pa će vam sve biti lako!
sveta Terezija Avilska

Isus je Kralj. Župa Čitluk, u kojoj sam donedavno živio i djelovao, posvećena je upravo Kralju svih kraljeva – Kristu Kralju. I sad se sjećam kipa Krista Kralja što se nalazi u tamošnjoj kapelici. Kip je uistinu dojmljiv. Kraljevi ovoga svijeta ne smiju krvariti, a naš Kralj ima otvoreno i probodeno srce; kraljevi ovoga svijeta su odveć zaštićeni brojnim osiguranjima te su njihovi podanici za njih spremni i umrijeti, a samo naš Kralj umire za nas. Prvi daje svoj život. I, doista, Kralj ne čuva svoj život, već ga daruje ponizno za druge.

Isusovo kraljevstvo nije kraljevstvo moći, već služenja. Kraljevstva su ovoga svijeta nestalna i prolazna, a Isusovo ostaje zauvijek. Ako su bolesni, kraljevi se ovoga svijeta čuvaju, kako nitko ne bi vidio njihovu slabost, a naš je Kralj bio izudaran, popljuvan, obasut modricama i razapet na križ. Križ je njegov tron i uvijek će to ostati, jer ovozemaljski kraljevi nikad se neće popeti na taj tron križa, na taj tron muke i umiranja. Zato je Isus i prikovan, jer zauvijek ostaje uzvišen na tronu križa. Moj Bog i moj Kralj!

RIJEČI KOJE ŽIVOT ZNAČE

Riječi žive duže nego djela.
Pindar

U Bibliji čitamo kako je Noa u arci spasio ljude i životinje. Spasio je ono što je mogao. Bog je potopio stari svijet i s Noom započinje rađanje novoga svijeta. A Enes Kišević predlaže da bi, umjesto ljudi i životinja, čovjek trebao spasiti samo riječi. Njegova knjiga i nosi naziv 10 riječi za Noinu arku. Kojih bi deset riječi, samo deset, da možeš, čovječe, ponio sa sobom?

Ovo dubokoumno pitanje Kišević je postavio ljudima svih uzrasta i profesija. Zanimljivo, bilo je tu i bankara, ali nitko nije napisao riječ „novac“. Netko bi ponio riječ „susret“, netko riječ „rođendan“, netko riječ „zagrljaj“… Lako se razmetati riječima, ali kad ih je malo ostalo i kad ih može samo deset ponijeti, onda čovjek shvati da su riječi vrijedne kao zlato, kao neprocjenjivo blago. No, naposljetku ćeš, dragi prijatelju, shvatiti da se od riječi i živi, pogotovo od riječi koje znače ljubav.

ČUDO LJUBAVI

Ljubav je valjda jedini osjećaj na svijetu koji ne treba objašnjavati ni tražiti mu razlog.
Meša Selimović

Ljubav je predivan osjećaj koji se ne može objasniti niti do kraja opisati. Ljubav je čudo, tajna, otajstvo i uvelike nadilazi granice razuma. Zar ti se nikad nije dogodilo čudo ljubavi? Netko te iskreno voli, a ti ne znaš zašto; netko ti je pomogao u životu, a ti ne znaš zbog čega je to učinio. Učinio je to iz ljubavi. Njemački teolog Hans Urs von Balthasar upravo tako tumači Božju ljubav prema nama ljudima pa kaže: „Božja ljubav je čudo. Bog te neshvatljivo voli.“ Kršćanin ne može pronaći nijedan razlog zašto bi Bog baš njega volio. Ondje gdje ne možeš pronaći nijedan valjan razlog, a događa se ljubav, to je zaista jedina istinska ljubav. Ako se u međuljudskim odnosima mogu pronaći i najmanji razlozi, a nazivaju se ljubavlju, to nije istinska, nego sebična ljubav, vođena interesom ili računicom. Ako želiš druge ljubiti, ljubi ih iskreno i ne pričaj o razlozima! Ljubav je dar. Razlozi ponajviše i guše ljubav. Neka tvoja ljubav bude slobodna, slobodna od razloga!

ZRCALO

Vrijeme nas uništava iluzijom da jesmo.
Slavko Mihalić

Svatko se voli katkad pogledati u zrcalo i vidjeti vlastiti odraz. Zanimljivo je da zrcalo ne ostavlja ničije tragove ni obrise. I premda se tisuću ljudi gledalo u zrcalu prije tebe, njihov trag ne ostaje. Ničije lice nije ostalo utisnuto u tvom zrcalu. U zrcalu možeš vidjeti samo odraz vlastitoga lica. Svoje zrcalo možeš svakome posuditi, jer ne sadrži memoriju, ne sadrži tuđe slike, pokazuje ti samo tebe, sugerirajući o prolaznosti tvoga lica i života. Netko će poslije tebe doći i ponosno stati pred tvoje zrcalo.

Nekoć su se pokojnicima izrađivale i posmrtne maske. Čim umre, pokojniku se uzima otisak njegova lica. I iza blaženog Alojzija Stepinca ostala je sačuvana posmrtna maska. Uhvaćen je odraz njegova lica dok je još bilo živo, a sad putuje prema raspadljivosti, nestaje pod okriljem zemlje. Akademska slikarica Mila Wod u Krašiću je uzela otisak pokojnikova lica, zabilježivši, između ostalog, da mu je „(…) izgled bio neopisivo veličanstven, neslomljiv i dostojanstven.“ A to je ujedno i bit života. Pitaš li se, dragi kršćanine, u kakvom će stanju biti tvoje lice – i pred ovim svijetom i pred Bogom, kad jednoga dana napustiš ovu dolinu suza?

NA KRILIMA LJUBAVI

Sve vječne ljubavi žive u grobu.
Ivan Aralica

Volim promatrati djela Marca Chagalla. Njegove su slike živopisne i odlikuju se žarkim bojama. Volim njegovu izražajno plavu, ali i žutu te žarkocrvenu boju; volim promatrati njegove likove, a najviše likove što lete. Zanimljivo – ljudi su, ali ipak lete! Na njegovim slikama lete likovi koji se vole. Jedno leti, a drugo čvrsto stoji na zemlji držeći svoju ljubav za ruke ili pak oboje lete. Muž je snažno zagrlio ženu svojim rukama i oni zajedno lete na krilima ljubavi.

Chagall je savršeno naslikao ljubav. Ljubav zaista leti. Ona nije usko vezana za zemlju, premda se događa na zemlji. Ljubav leti prema nebu, a očituje se čežnjom i zanosom. Kad osoba voli, prijatelj mu kaže: „Poletjet ćeš!“ Ali kakva je ljubav ako ne leti, kakva je ljubav koja te ne odvaja od zemlje, kakva je ljubav koja te ne približava nebu?! Ljubav leti, jer je satkana od krila. Kad osoba voli, u trbuhu osjeća „leptiriće“, a zar leptirići nemaju krila?! Kad voli, čovjek ne samo da se približava nebu, već i one koje voli, k nebu vuče. Ljubav je prekrasan let prema nebu, ništa drugo nego to.

STRAH OD POGREŠKE

Neiskustvo rađa samopouzdanje, A iskustvo strah.
sveti Jeronim

Jesi li ikad susreo ljude koji ne žele ništa učiniti, jer ih je strah da ne pogriješe? Pripadaš li ti možda toj skupini ljudi? Elbert Hubbard je rekao: „Najveća je pogreška koju čovjek može načiniti ta da se boji da ne počini pogrešku.“ To je inače stav protiv kojeg se strogo bori i papa Franjo. On je primijetio da se ljudi u Crkvi sve više žele deklarirati kao oni koji ne prave greške, ali zato ništa i ne čine, vjerujući da će u karijeri uspjeti samo onaj tko je potpuno „čist“. No, često ti čistunci zapravo ništa i ne rade. Takvi samo sebično čuvaju svoj život, ne izlažu se opasnostima, ne žele se bespotrebno kompromitirati. Zato je i papa Franjo jasno rekao da se istina mora pokazati i u praksi. Nemoj zaboraviti da je ovaj Papa isusovac koji ne zastupa samo istinu u teoriji, već se dobrano zalaže za djelotvornu istinu koja se susreće u svakodnevnom življenju. Djeluj, pa makar i pogriješio! Bolje i to nego da uopće ne djeluješ. Život nije zbir nepočinjenih pogrešaka, već zbir hrabrosti, nade i aktivnog djelovanja, jer i tvoj trud katkad nekome može promijeniti život.

NEMA PREDAJE!

Bolje je boriti se i izgubiti bitku, nego nikada se ne izboriti.
George Friedrich Hegel

Život je borba, trajna borba… Nema predaje i predaha! Čovjek ide iz dana u dan, iz borbe u borbu. Erazmo Roterdamski napisao je Priručnik kršćanskog ratnika u kojem ističe kako je kršćanin suočen sa neprestanim borbama, a naročito je podložan duhovnom boju. Osim zla koje stalno napada, i život ga svakodnevno neumoljivo „udara“. Sjeti se samo Joba! Upravo i papa Franjo kršćane potiče na borbu. On život definira kao olujno more na kojem čovjek vesla u malom čamcu. Papa stoga bodri ljude govoreći kako: „Još nije došlo vrijeme za uvući vesla u čamac.“ Veslaj, dragi vjerniče! Nemoj se predavati! Baš kad je more olujno, veslaj još jače! Bori se žustro za svoje ideale! Život i jest avantura zato što simbolizira borbu. Sjeti se samo starca i mora kojeg je opisao Ernest Hemingway u istoimenom romanu. Taj se starac nije predavao. Unatoč izranjenim rukama i krvarenju, stari ribar je i dalje neumorno veslao i na koncu došao do obale. Zato, vrli kršćanine, nemoj nipošto odustati! Samo veslaj hrabro naprijed na moru zvanom život!

GLASNIK VELIKOGA KRALJA

Blizu je Jahve svima koji ga prizivlju, koji ga zazivaju iskreno.
Ps 145, 18

Nitko dotad nije tako iskreno izmolio molitvu Očenaša kao sveti Franjo Asiški! Izmolio ju je čitavim bićem, čitavim tijelom, potpuno gol na trgu pred okupljenom masom, stojeći nasuprot oca Pietra Bernardonea, koji ga je pozvao da mu vrati sve što mu je dao. Na trgu se toga dana okupio cijeli Asiz. Trg je doslovno nalikovao ringu: sin naspram oca ili još bolje – otac naspram sina. Sudac meča bio je Guido, asiški biskup. Ljudi očekuju neviđen sraz. Koliko je gust, asiški se zrak može „rezati“ nožem. Stjeravši Franju u kut, otac Bernardone je mislio trijumfirati. Franjin poraz je blizu, Franjo je u nokdaunu… „Ti si moj i vrati mi moje!“ oštro će otac Bernardone.

No, Franjo povlači neočekivan potez kakav nikad nije viđen na ovome svijetu. Kakav manevar asiškog „luđaka“! Skida odjeću sa sebe… Franjo je gol! Potpuno gol! Odjeću daje ocu Bernardoneu. On, koji je bio trgovac tkaninom, dobio je nazad svoju tkaninu. Dobivši tkaninu, Bernardone je izgubio vlastitoga sina. No, toga trenutka kršćani su dobili velikog sveca – svetoga Franju Asiškog. Morao je postati gol da bi se obukao u tkaninu Božje ljepote. Franjo se potom ponosno okreće ocu i neobičnim glasom mu poručuje: „Dosad sam te zvao svojim ocem na zemlji, a sada mogu bezbrižno reći: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima’ – kod koga sam pohranio sve svoje blago i u koga sam stavio sve pouzdanje, sve nade.“ Toga dana Asiz je spoznao da se rodio sveti Franjo – glasnik Velikoga Kralja.

RADI ONO ŠTO VOLIŠ!

Bolje je umrijeti na nogama nego živjeti na koljenima.
Emiliano Zapata

Roditelji odmalena uče djecu da je žrtva neophodna i da često moraju raditi nešto što baš i ne vole. Pa i u tvom životu postoje određene radnje koje ti nisu previše drage, ali ih na kraju ipak nevoljko odradiš. No, to nije tema ove priče, želim pisati o onome što voliš i trebaš raditi. Ovom te pričom želim potaknuti da radiš to što uistinu voliš, jer pojedinac bespotrebno potroši previše snage na radnje i događaje koje ne voli, a zbog toga nema ni volje ni vremena činiti ono što uistinu voli. Nerijetko nema vremena ni za ljude koje voli. Jako mi je žao što samo manjina uživa obavljajući posao koji voli! Voliš pisati, a ne pišeš; voliš šetati, a ne šetaš; voliš se družiti, a ne družiš se… Zašto? Pronađi vrijeme za posao i ljude koje voliš!

Život je kratak. Otac se umori na poslu, a taj ga posao baš i ne ispunjava, no mora zaraditi kruh svagdanji da prehrani svoju obitelj. A čemu i to ako svaki dan dolazi kući potpuno umoran i bezvoljan pa nema vremena za obitelj, za suprugu i djecu? Čovjek jednom mora „stati na loptu“ i hrabro odlučiti više činiti ono što voli. Pogrešno su te naučili da trebaš proživjeti život na način da budeš nesretan. Kao da nemaš pravo na sreću… U konačnici, ovaj svijet su promijenili ljudi koji su radosno činili samo ono što vole. Raditi ono što voliš, u tome je snaga svake promjene.

RECENZIJA

Knjiga Glasnik Velikog Kralja i druge priče našeg fra Gorana Azinovića još jednom pokazuje kako on na vrijeme spoznaje svoje talente, a jedan od njih je i pisanje. I sâm kaže da pisanje ima terapeutski učinak, da liječi, pa vođen tom spoznajom i mišlju o blagodatima napisanih knjiga donosi još jedno poučno djelo, koje će vjernicima zasigurno, pored čitanja Biblije i odlaska na svete mise zornice, uvelike pomoći da se istinski priprave ne samo za Božić, nego i za drugi Kristov dolazak i osigurati im kartu za vječnost. Svjedoci smo da vrijeme u kojem živimo nažalost donosi sa sobom svakojake priče, najčešće one koje uznemiruju, vrijeđaju ili lagano ispiru mozgove, a ljudi se ponekad u buci i trci ovoga vremena prepuštaju beznađu i očaju, iako kršćani i vjernici ne bi sebi smjeli dopustiti takve osjećaje i uspavanost. No, Bog za sve ima plan i rješenje, a neka od njih se nalaze i u ovom djelu koje poučava kako ispravno živjeti na Zemlji da bi nam bilo dobro na nebu.

Nije nepoznanica da su od pamtivijeka svećenici, a posebno franjevci, bili bogata riznica znanja iz koje bi se puk oplemenjivao te duhovno i kulturno odgajao. Tu zadaću je ozbiljno shvatio i ovaj franjevac koji širi Božju Riječ usmenim i pisanim putem, vođen zasigurno i citatom spisateljice Toni Morrison, koji kaže: „Ako želiš pročitati knjigu koja još nije napisana, sâm je napiši.“ Iako fra Goran svoje novo djelo Glasnik Velikog kralja i druge priče piše u tuđini, upravo je ta priča okosnica djela pa zajedno s drugim pričama čini jednu kompaktnu cjelinu u kojoj se ogleda bit kršćanskog života. Vjerujem da nema vjernika koji nije čuo za velikog sveca Franju Asiškog, osnivača Franjevačkog reda. Njegov život nakon obraćenja treba poslužiti kao primjer svima, a ne samo svećenicima. Franjo je ogolio svoju dušu i tijelo da bi se obukao u odjeću Božje ljepote. Sve svoje pouzdanje i nade položio je u volju Očevu i postao glasnik Velikoga Kralja. Čine li kršćani išta od toga? Svi trebaju malo zastati i zapitati se: jesam li ja glasnik onoga tko me je stvorio, koji mi je sve darovao i očekuje predanost i ustrajnost u vršenju njegove volje? Katkada čovjeka iz te uljuljanosti u životni komfor mora netko malo prodrmati, kako ne bi nastavio budan sanjati, već živjeti život u punini i u skladu s Božjim zakonima. To uvelike čini autor dijeleći s čitateljima nove spoznaje i saznanja, potičući ih na duhovni rast te umnažajući njihovo znanje, jer je neosporno da je književno dobro potkovan i da nemali broj puta probudi zanimanje za nekog pisca, teologa, pjesnika i slično. I sâm navodi da svećenici ne moraju biti savršeni, jer savršen je samo jedan – naš Stvoritelj, ali da svećenikova djela moraju biti toliko savršena kad se radi o pomoći i skrbi prema odbačenima na rubu društva. Oni trebaju biti jednostavni i bliski malom čovjeku, a takve su i fra Goranove priče – jednostavne i razumljive svakom stvorenju koje želi primiti toplu riječ, savjet, opomenu ili pitanje koje si treba postaviti dok ispituje svoj odnos s Kristom i drugim ljudima.

Ni svjetla, ni buka velikog grada Züricha, u kojem trenutno boravi, nisu u piscu „poljuljale“ vjeru niti je, usudila bih se reći, fra Goran „obolio“ od duhovnog Alzheimera ni acedije (nebrige, nemara), nego je samo nastavio djelovati u duhu onoga za što je i predodređen. Shvaćajući ozbiljno svoju zadaću svećenika da vrati kršćanstvo i u velike gradove, autor na to poziva i sve ostale. Fra Goran također vjernike poziva i na hod s Kristom i opraštanje, na prepuštanje volji Božjoj i na molitvu, na čitanje Biblije te na ostvarenje svojih snova, poziva ih da budu ovisni o Proroku, a ne o poroku. Autor ni ovoga puta ne odustaje od čovjeka, ni od toga da ga savjetuje, ni od želje da mu ukaže na prave, istinske vrijednosti te ga usmjerava na pravi put kojemu i on teži – na put prema vječnosti. Na tom putu vjernici će se susresti s brojnim kušnjama, kojima možda katkada i neće moći odoljeti, ali kušnje i prokušanost uvijek jačaju duh i pomažu u duhovnom rastu. Na tom putu trebaju slijediti svece koji ih pozivaju da svojim životom i žrtvom za Krista zadužuju te da se ugledaju na njih i nipošto ne pomišljaju da to nije moguće i u današnje vrijeme. Nikad nije kasno da postaneš svet, da ostvariš svoje snove i vjeruj da je sve to moguće u suradnji s Kristom. Samo se trebaš usuditi i pobijediti strah, jer za svakoga čovjeka ima mjesta na ovom svijetu. Dokaz tomu je i ovo djelo, koje ne bi nastalo da se njegov autor nije usudio i odlučio razvijati svoj talent za pisanje i tako iznjedrio veliki broj priča koje su nesumnjivo pozitivno djelovale na svakoga tko ih je čitao, jer su pisane iz srca koje crpi snagu na Kristovu izvoru. I na kraju ove recenzije složila bih se s autorom u mišljenju da vjernik nije Sunce da grije cijeli svijet, ali ako samo jedna zraka tvoga svjetla i topline može ugrijati srce drugog čovjeka i učiniti mu dobro djelo, onda si pozvan da u skladu sa svojim mogućnostima to i činiš. Donesi ljubav tamo gdje je nema i ovaj svijet će biti još bolje mjesto za život i za ponovni susret s Kristom.

Marijana Šarac Šimović