Fra Didak Buntić – HRVATSKI I CRKVENI VELIKAN (*SCAN)

*SCAN

$25,33

Podijeli

Opis

“Nije velik tko se velik rodi,
nit’ je visok tko na visu stoji,
već je visok tko u nizu stoji,
a visinom nadmaša visine.
I velik je tko se malen rodi,
a kad padne, golem grob mu treba.”

Ivan Mažuranić


PROSLOV
Fra Didak Buntić je fenomen. Bio je divan. Ljepoti njegove vanjštine, njegovu muževnom stasu, koji je svojstven sinovima hercegovačkog krša, ponosnom i otmjenom čelu, bistrim lijepim očima, vječito veselome i nasmijanome licu pridružila se još veća ljepota srca i duše. U fra Didaku je bila združena hrvatska širokogrudnost i gostoljubivost, kršćanska miroljubivost i tvrda vjera u pobjedu pravde i dobra, špartanska otpornost i ustrajnost, grčka otmjenost, lavovska snaga, golubinja poniznost. U fra Didaku je ljepota i dobrota našla svoga odabranika. Samo takav čovjek i fratar hercegovačkog formata mogao je učiniti ono što je fra Didak učinio. Na sljedećim stranicama susrest ćemo se s brojnim fra Didakovim zapisanim.mislima i bit će riječi o većini njegovih djela.
Fra Didak je veliki i iskreni domoljub, veliki čovjekoljub i pravi bogoljub. Svojim odgojiteljskim, prosvjetnim, graditeljskim, a posebice karitativnim djelovanjem izrekao je smisao svoga života, svog poziva i svojega rada. No ta velika ljubav prema Bogu i malom hercegovačkom čovjeku nije ga sprječavala da ih pokrene i uputi im i oštru riječ, s čežnjom da Hercegovina bude gospodarski napredna, te kulturna, slobodna i demokratska. On svojim duhovnim, moralnim i ljudskim stajalištima nenametljivo zrači i kroz posljednja desetljeća u koja se jednostavno nije “uklapao” u stajališta bivših društvenih sustava. Nažalost ni posljednjih petnaestak godina nije dostatno iskorištavana njegova vrijednost i značenje, a upravo u ovom našem vremenu, čini mi se, posebice kad su u pitanju mlađe generacije, djela fra Didaka Buntića mogla bi biti spasonosna duhovna i kulturna hrana, a posebice politički podstrek.
Buntić kome su pomagali, nasljedovali ga i od kojega su učili, središnja je ličnost života u Hercegovini koncem 19. i prve dvadeset i dvije godine dvadesetoga stoljeća. O fra Didaku se relativno, mnogo napisalo, ali izostaju, u slučaju velikana, ona saznanja koja i osobu i djelo čine pristupačnijima čitatelju, unatoč vremenskoj udaljenosti. Radi toga, u povodu Dana fra Didaka Buntića ponovno se vraćam na fra Didakov fenomen. Na taj način ponovno budim na novi život našeg velikana izlažući ga pogledu novih suvremenika.
O njegovu značenju brojni njegovi suvremenici i obožavatelji su pisali -čak i u više navrata, čim se dobiva dojam da su nešto zaboravili napisati. Ja njihovim tvrdnjama ne bih znao ništa dodati ili oduzeti, jer se radi o osobama i sudovima suvremenika i zrelih osoba o zreloj osobi na temelju sigurnih vrela, a ja fra Didaka upoznajem na temelju njegovih pisama, izvještaja i svjedočanstava njegovih suvremenika.
Fra Didak je kao profesor i odgojitelj sličio majci, kao graditelj vrhunskom inženjeru s katoličkom dušom, kao učitelj svetoj braći Ćirilu i Metodu, kao karitativni djelatnik Milosrdnom Samarijancu, kao političar pravedniku s kršćanskim načelima čini drugome što želiš da tebi drugi učini ili ne čini drugome što ne želiš da tebi drugi učini, kao vjernik ljubio je Boga iznad svega a bližnjega kao samoga sebe, kao fratar nije živio za sebe nego drugima koristio. Konačno svaki dan je započinjao Franjinim upozorenjem: Počni iznova jer do sada nisi puno toga učinio! Tako se dobiva lik blaga, strpljiva, uviđavna, spremna i razdragana čovjeka, prijatelja i brata koji je bio dobar kao majka!
Ove se godine, s dužnim poštovanjem i zahvalnošću, spominjemo 82. obljetnice smrti fra Didaka Buntića, a iduće godine prisjećat ćemo se stote obljetnice početka gradnje širokobriješke velebne bazilike. Njegova bazilika na Širokom Brijegu je odličan skamenjeni spomenik koji svojim uzdignutim rukama (zvonicima) u hramu vjere dijeli ljudima kruh i knjigu! Nadalje, nikoja sila ne može izbrisati fra Didakov lik i ime s hercegovačkog kamenjara jer je on urastao u ovaj živac i u srca ljudi koji ovdje žive i koji će živjeti. Fra Didak Buntić,bez ikakve sumnje, jedna je od najsvjetlijih osoba prvih dvaju desetljeća dvadesetoga stoljeća u hrvatskom narodu. I danas je poznat u cijeloj Hrvatskoj, i ušao među s ponosom isticane legendarne osobe. U to sam se uvjerio skupljajući uspomene na fra Didaka Buntića. Vrijeme je da se jednom prikupi sva fra Didakova pisana dokumentacija i objavi u jednoj knjizi.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća prikupio sam brojna sjećanja njegovih suvremenika i spašenih ljudi. Tako je spašena po koja briljantna riječ i ispisana stranica s kojom se zida povijesna uloga Buntićeva plodnog djela koje poput melioracijskog napoja plemeni hercegovački plićak krša na kome se žilavi čovjek bori sa živcem kamenom za šačicu zemlje.
Godine 1947. na Širokom Brijegu su partizani uništili i fra Didakovu korespondenciju, ali njegovo ime nije izbrisano. Tek mu je 1998. postavljen spomenik na Širokome Brijegu, koji, po mom skromnom mišljenju, ne odgovara ni njegovu liku ni njegovu djelu. Kip je naime, odbacio fra Didakovu mladost i, između ostalog, njegov spasiteljski rad. Stoga predlažem da se na ulazu u svetište postavi mladoliki kip fra Didaku Buntiću, kakav je i bio, s ispruženim rukama kojima dijeli kruh i knjige, a u pozadini neka se nađe njegova bazilika s uzdignutim rukama (zvonicima) prema nebu kojima moli blagoslov za ovu darovanu zemlju i pozemlje.
Prije 82. godine umro je fra Didak Buntić, karizmatik osobnosti hercegovačke vjerske, kulturne i političke stvarnosti. Iza njega ostala je velebna crkva na Širokom Brijegu, Duhanska stanica, vodovod, telefonske linije … , ostala su njegova pisma razaslana brojnim prijateljima i ljudima političke elite …. a i on u njima, ovjekovječen na svoj dražesni i istinoljubivi način “hercegovačkog ujaka”, sudbinskog analitičara, urezan, rekao bih, i životom od 1895. do 1922. godine u svaki pokret, svaki politički korak prema boljitku hercegovačkog čovjeka i pretakao se u subrata.
Svojim je nastupima, podvizima i ostvarenim djelima odavno krenuo u nezaborav.
Ostvario je niz projekata koji traže potpune ljude koji već dugo -gotovo stotinjak godina, slove kao vrhunska građevinska ostvarenja u Hercegovini i šire. U cjelovitoj slici prvih dvaju desetljeća 20. stoljeća fra Didak je upisan zlatnim slovima i priznat je kao jedan od najvećih i najpopularnijih sinova drevne Hercegovine. Ono što je na graditeljskom polju 15. st. bio Juraj Dalmatinac u Šibeniku -u 20. stoljeću to je bio sasvim sigurno u Hercegovini -fra Didak Buntić. U širokobriješku baziliku utisnuo je dušu hercegovačkog katolika s početka 20. stoljeća. Fra Didak je, reklo bi se, bio meštar otkrića narodne duše, jedinstven pokretač prosvjetne djelatnosti, legenda spašavanja sirotinje.
U godini kada se s bolom u duši i ponosom sjećamo šezdesete obljetnice mučeništva 66 hercegovačkih fratara (1945.-2005.), među kojima ih je preko polovica pripadala Širokom Brijegu, s ponosom se prisjećamo stote obljetnice (1905.-2005.) početka gradnje monumentalne crkve na istom Brijegu u kojemu su pohranjene relikvije-moći jednog dijela franjevačkih mučenika. Treba istaći da je lijepi broj hercegovačkih franjevačkih mučenika ugrađivao sebe u to velebno zdanje kojim se ponosi ne samo franjevačka zajednica, katolički puk nego Crkva u Hercegovini i hrvatski narod. Stoga, dostojno je i pravedno povezati te dvije činjenice u prigodnoj knjizi.
1922. -umro je dobročinitelj kojega su njegova djela voljela, uzvraćajući mu na isti način ljubav što ih je učinio popularnima i za sva vremena, sve naraštaje. Za rijetke podvige je bio nagrađen, a svi oni zajedno nagradili su hercegovački puk koji ga je upisao u svoju dušu. Znao je pogoditi žicu. Sve što je radio, nije radio bez autobiografskih natruha. Kao da se kladio na podvig, nije mu dao „gušta” da bude prelagano ostvaren. Bio je baš poput onoga učitelja s Trna, one učenice iz Izbična, ili onog dječaka iz Rasna … za kojega je poduzeo opismenjavanje, ili spasavanje. Svejedno!
Radio je sa strašću koja nije mogla ostati bez rezultata. Do u beskraj provjeravao je svaki detalj svoga plana, povjeravao mu intimu, okušao njegov odjek u susretu s pomagačima. Poznavao je suvremene trendove, pratio gospodarsku, odgojnu, graditeljsku, prosvjetnu, karitativnu literaturu, znao je hodati stoljeće prije vremena, ali uvijek ostati svoj, buntićevski prepoznatljiv, nadahnut na način da iz svakog podviga izlije oznaku koja zrcali Hercegovinu, svečanost njezina podneblja, ljepotu njezina života, usudnost na kamenu.
Volio je hrabre ljude koji se nisu bojali istraživati i izgrađivati svoju osobnost. Ljude koji imaju osjećaj za druge ljude. Organiziranje i koordiniranje nadolazećih akcija za njega je bilo veliko osobno ostvarenje. To je temeljio na činjenici da svatko tko hoće i može sudjeluje u akciji prema vlastitim željama i mogućnostima. Tako je znao birati i izabrao suradnike -fra Radoslava Glavaša, fra Duju Ostojić a, fra Augustina Zupca, fra Martina Mikulića, fra Anđela Nuića, fra Dominika Mandića …. i još mnogi osvajali su srca javnosti, ostvarujući fra Didakove zacrtane planove s kojima su odrastali. Sve je to tumačilo istinu o nama takvima kakvi smo. Dr. Iso Kršnjavi, Firdus, Ivo Dobržanski, Nikola Mandić, … bili su među najodanijim sljedbenicima njegovih grandioznih planova. Potpisniku ovih redaka čast je što se družio s osobama koje su u svojim srcima pamtile fra Didakovu karitativnu ruku. Ti ljudi su imali slobodna vremena vrlo malo, pa su i to nastojali provesti aktivno. A kroz te aktivnosti oni su se ostvarivati ne samo kao fratri nego i kao osobe. Konačno, uvjeren sam, svi su bili sretni jer su uradili ono što su voljeli i mogli.
Zapravo, uz brojne poznate suradnike, njegov je suradnik u širem smislu bio svaki onaj koji je plivao u rijeci njegovih ideala. I kao organizator prosvjetne revolucije, i kao graditelj bazilike, i kao … spasitelj sirotinje vezao je uza sebe niz suradnika, i Hrvatska narodna zajednica je nastojala biti pri ruci karizmatiku koji je mentalitet i dušu jednog ozračja pretvarao u zlato.
Na sprovodu je rasplakano mnoštvo izreklo veliko hvala, i 1938. kad se fra Didak prošetao ovom zahvalnom zemljom od Čitluka preko Mostara do Širokog Brijega doživio je suze pomiješane s ovacijama, veliko pljeskom izraženo hvala za sve što je učinio za hercegovački narod. A stvarno se -kako se može iščitati iz njegovih pisama – u životu naradio.
Zvona su na blagdan Sv. Blaža -3. veljače 1922. prestala načas zvoniti poznatim pjesmama o ljepoti života i ljubavi, kosovac je nekako odsutno kriknuo u zraku, oblaci se smirili između Šipovca, Trtle, Matokita, Veleža i Čabulje, konjanici se umorili, bijede prvih dvaju desetljeća manje-više su prošle.
Umro je Didak Buntić, sam za sebe antologija podneblja koje bez njega neće biti isto, ali će u njegovim ostvarenim djelima trajati.
Pod zvonikom njegove bazilike, pod brujanjem širokobrijeških zvona, pod strogim njegovim pogledom na Lišticu, otvorenom knjigom i uprtim prstom, umro je nezavršena opusa, prerano da bi rekao posljednju riječ, da bi u magično crtovlje učeničke tablice upisao posljednju riječ.
-Njegovo svestrano djelo nastavilo je svoj život u vremenu:
-Naš je, jer je svojom bazilikom sagradio nam hram.
-Naš jer je njegovo stvaralaštvo postalo baštinom svih koji vole Boga i čovjeka.
-Naš jer nam je svakim pokretom i riječju ostavio više od uspomene.
-Hercegovačka legenda i vrhunski čovjekoljub ovoga podneblja, naš dragi i nezaboravni prijatelj, nakon tridesetak godina neumornog rada položio je oružje u neravnopravnoj borbi s bolešću srcu, ali je kao legendarni fratar ostao u svome narodu.
-Hvala mu jer nam je ljepotom svoje osobnosti svakidašnjicu učinio beskrajno lakšom.
U povodu spomenutih obljetnica Buntićeva rođenja i smrti, posebice stote obljetnice gradnje bazilike na Širokom Brijegu (1905.-2005.) na početku 21. stoljeća potrebno je njegovo grandiozna djelo povezati ne samo uz njega nego i uz povijest Hercegovine posljednjih stotinjak godina. Da fra Didaka Buntića nije bilo, ta povijest bi bila drugačija. Bila bi pogibeljnija za hrvatski narod i Hercegovinu.Nisam to do sada isticao, ali otkrivam vam tajnu. Najljepše godine svoga života posvetio sam proučavanju života i djelovanja fra Didaka Buntića, naših velikana i na spašavanje Matičnih knjiga. Uvjeren sam da sam skupljajući kamenčiće o fra Didakovu životu i radu -koje sam ugradio i u ovaj tekst-sačuvao na tisuće dragocjenih podataka koji će pomoći predstaviti mladim pokoljenjima njegov orijaški lik. Na slijedećim stranicama ispisao sam njegov životopis, poruke govornika na njegovu sprovodu, upozorio na upisnike o poznatim mi dokumentima i dopunio literaturu do 1971. godine. Upozoravam da ovo nije konačna riječ o fra Didaku. On i dalje ostaje osoba koja će se upoznavati, proučavati, voljeti i nasljedovati.
Na stranicama ove knjige i nadalje, čitatelji se susreću s podužim citatima, a negdje i s prijepisom cijelih dokumenata koji se odnose na višestruke djelatnosti posebice spašavanje sirotinje u Hercegovini za vrijeme Prvog svjetskog rata. To sam učinio i zato da se što više preostale dokumentacije sačuva za buduće naraštaje.
Knjiga je podijeljena u 7 dijelova. U pojedinim dijelovima obrađena je Hercegovina i njezino stanovništvo, ponuđen fra Didakov portret, navedeni fra Didakovi planovi i ostvarenja -širokobriješka bazilika, fra Didakov prosvjetni rad, spašavanje sirotinje, zaštita naroda, fra Didakovo provincijalstvo, zaštićivanje duhanara, političko djelovanje, Ustavi i fra Didakovo čovjekoljublje, drugi o fra Didaku i redoviti dodatci. Donio sam nekoliko izjava drugih o fra Didaku. Sažeci fra Didakovih pisama početak su akcije koja bi trebala završiti prikupljanjem gotovo svih -sačuvanih njegovih pisama. Njih treba tražiti u Beču, Sarajevu, Beogradu te provincijalatima i pismohranama ondašnjih sveučilišta na kojima su studirali hercegovački fratri, te u pismohranama političkih suradnika i protivnika. Nakon tako duge šetnje od stranice do stranice donio sam nekoliko prijedloga i napisao zaključnu riječ.
Izražavam zahvalnost svima koji su pomogli da ova knjiga dobije ovakav izgled. Zahvaljujem dr. Anđelku Mijatoviću, i djelatnicima Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu na čelu s dr. Stjepanom Ćosićem i djelatnicom Ornatom Tadin na usluzi pri korištenju dokumentacije iz fonda dr. Iso Kršnjavi.
Ponaosob izražavam zahvalnost sudionicima Dana fra Didaka Buntića 2004. godine na čelu s fra Marinkom Šakotom, fra Anti Tomasu i Nikoli Mandiću, zatim umjetnicima, fotografima (Foto Kruni, Marku Mandiću, Zdravki Soldi, Andriji Stojiću), lektorima Krešimiru Šegi, Luciji Mikulić i Ljubi Leki, tehničkoj urednici Ivanki Leko i svim djelatnicima Grafotiska na čelu s vlasnikom Stipanom Vranješem i potpomagačima čija su imena upisana pri koncu ove knjige.


UVOD
U vrtlogu naših svagdanjih iznenađenja, planova, obveza, strepnja i tmurnih slutnji pozvao nas je fra Didak Buntić da dođemo u njegovu školu i poslušamo njegovu riječ. Odazvali smo se i okupili pred velikim djelom fra Didaka Buntića, koje simbolizira prepoznatljivi lik, da bismo podno njega predahnuli od mnogočega, nadasve od nevolja na kojima je iskrvarilo netom minulo dvadeseto stoljeće. Pred nama izranja lik osobe koja nam govori vjerodostojno i snažno. Lik je to satkan od ljubavi i boli, radosti i patnje, a koji svojim pojavkom u povijesti Hercegovine i hrvatskog naroda naznačava novo razdoblje. Ucijepljen u Crkvu krštenjem 10. listopada 1871., odnosno franjevački red pod zaštitom sv. Didaka -čije je ime kao rijetko tko proslavio -postao je u dvadesetom stoljeću najsvjetlijim franjevačkim likom u Hercegovini i na širem obzorju. Jer ako postoji legenda među Hrvatima -posebice u Herceg-Bosni, to je zasigurno ovaj čovjek, odnosno njegov lik i djelo budući da nema cijene sve ono lijepo i korisno što je fra Didak zbog hrvatskog naroda i za hrvatski narod u Hercegovini uradio za svog zemaljskog života. S dva kraka svog luka, jednog zemaljskog i drugog nebeskog, fra Didak nam ostavlja znak sporazuma, razmišljanja i nasljedovanja.
Dana 9. listopada davne 1871. na Paoči je rođen dječak koji je na krštenju dobio ime Franjo, a u legendu je ušao kao fra Didak Buntić, dobrotvor Hercegovine, graditelj širokobriješke bazilike, ravnatelj Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, borac protiv nepismenosti, skrbnik za talentirane hercegovačke srednjoškolce i studente, spasitelj hercegovačke sirotinje, hrvatski rodoljub i domoljub, karizmatični preporoditelj, narodni zastupnik i provincijal. Drugim riječima, imao je karakteristike predivnog čovjeka i fratra, profesora i direktora, odgojitelja i prosvjetitelja, graditelja i spasitelja ovdašnje sirotinje. Imao je niz pozitivnih osobina koje su, kada se spoje, od Didaka činile pravoga genija pa stoga i ne čudi što su ga njegov zahvalni narod i subraća fratri prozvali Ocem Hercegovine. Ukratko, bio je vjerski i politički voća hrvatskog naroda u Hercegovini prvih desetljeća 20. stoljeća. Što god je činio, postalo je jedinstveno i utisnulo se u pamćenje zahvalnog mu naroda. Tako njegovo srce nije prestalo kucati, jer ono kuca u tisućama spašene sirotinje i njihovih nasljednika. Nažalost, već dulje vremena fra Didak u mislima hercegovačkih franjevačkih poglavara, životari u snovima i bolnim srcima.
Njega su se teško i bolno doimale nepravde prema hrvatskom narodu. Nesebičnim srcem i odlučnošću fra Didak ostvaruje svoj program na obrani narodnih i ljudskih prava te zaštiti protiv svih nepravdi. U isto vrijeme svojom izvornošću, svježinom i zanosom oko sebe je sve zapažao, pronalazio i na razne načine prenosio svoju životnu mudrost, koja je unosila smisao i nadu u život. U tom se smislu njegov život pokazuje kao osmišljen, kao poruka ostvarenosti i punina životne radosti. Sa svojim suvremenicima postigao je zadivljujući sklad tako da on pripada svima kroz nadolazeća stoljeća. Ukratko, fra Didak je čovjek koji je znao čitati iskonske čežnje i nade ljudskih srdaca. Tako je on upoznao i preuzeo programe fra Petra Bakule (1816.-1873.) i uvelike ih ostvario, ali i ostavio poruku da njegovi sljedbenici posegnu za još uvijek potpuno neostvarenim Bakulinim planovima i porukama.
Fra Didak Buntić je rođen prije 133 godine, a iznenada preminuo prije 82 godine na radnom mjestu. Došao je u Čitluk želeći podignuti branu kako bi tamošnje stanovništvo uzmogla napajati suhu i ispucalu zemlju i s nje ubirati plodove za svoju prehranu. S brotnjanskog horizonta franjevačka duša i narodna zahvalnost prenijela je njegovo neraspadnuto tijelo god. 1938. u baziliku na Široki Brijeg, gdje je, gradeći tu crkvu, pripremio i sebi dolično prebivalište. A i prije zdanja, na Brijegu je bilo počivalište minulih pokoljenja. Tako tu, gdje je nekad bio stan smrti, prerastao je u hram mučenika, danas je mjesto živih, kojim se užurbano kreću ljudi i bezbrižno se igraju djeca. Tu je izrastao Brijeg, a nekadašnji vršak je postao Široki. On je postao kolijevka znanosti, umjetnosti i kulture koju su stvarali, povećavali, čuvali i predstavljali hercegovački fratri od polovice 19. stoljeća. Tu je jedno vrijeme bio i franjevački teološki fakultet. Brojni fratri su ovdje stvarali svoja vrhunska djela, često bez potpisa jer su u tim radovima ostavljali same sebe. Pa i za fra Didaka se može reći da je u baziliku utkao sebe, svoje ideje, razmišljanja, svoj svjetonazor i svoju osobnu pobožnost, ali na zdanju nije zapisao svoje ime. Hercegovci mogu biti ponosni na samostanske komplekse: Široki Brijeg, Humac, Mostar, Konjic, Duvno, pa i Dubravu u Zagrebu. Informiranje, predavanje i pisanje o kulturi koja se čuva u franjevačkim hramovima vjere i kulture sastavni je dio svakoga samostana. Veći ili manji tako su originalni i specifični da su, iako slični, potpuno različiti, ali svi imaju dušu. I osim što u svakome od njih vlada pozitivna atmosfera, odišu srdačnošću i toplinom te ostavljaju dojam iskrene dobrodošlice. Stoga treba vjerovati njihovim fratrima kad strance od srca pozdravljaju: Dobro došao, naš prijatelju!
Brojni fra Didakovi poznanici i ljubitelji njegove pisane riječi i ostvarenih djela na Širokom Brijegu stavljaju svoja razmišljanja na papir i objavljuju čitateljskom općinstvu. Tako je, koliko mi je poznato, do sada o fra Didaku i njegovim djelima objavljeno preko 300 priloga. Ušao je u legendu kao odgojitelj, graditelj, prosvjetitelj, te politički, kulturni, socijalni djelatnik i provincijal.
Svojim osebujnim radom i ulogom koju je igrao postao je jedan od stupova ne samo Hercegovačke franjevačke provincije, nego cijele Hercegovine na razmeđu 19. u 20. stoljeće -29 mladenačkih godina proživio je u devetnaestom, a 22 zrele godine u dvadesetom stoljeću.
Prerana smrt odnijela je fra Didaka Buntića u nebeski prančiok junaka u zlatnim godinama -tek pola vijeka. Najljepše godine fra Didak je proživio kao odgojitelj hercegovačke mladeži. Odgajao je učenike u školi za život, uzništvo i mučeništvo, a narod na razvijanju svijesti o svojem stanju i svojim dobrima. Narod mu je širom otvorio vrata, a đaci su ga zavoljeli, jer su brzo shvatili vrijednost njegovih misli i nastojanja, posebno o pravu na slobodu i samostalni gospodarski, kulturni i nacionalni razvitak. U tim prvim godinama fra Didak je pokazao takvu odlučnost, nesebičnost i ljubav prema svom narodu da je svatko već tada u njemu nazrijevao veliku ličnost. Postao je jedna od najsvjetlijih pojava u hrvatskom narodu prvih dvaju desetljeća dvadesetoga stoljeća. I danas je poznat u Hrvatskoj, a u Herceg-Bosni je legendarna osoba .. Nažalost, prolaze godine, a da se o njemu sve manje piše, što upozorava na nedovoljnu, da ne kažem crnu zahvalnost njegovih nasljednika. Uza sve to ostala je širokobriješka bazilika kao najtrajnija i najrječitija fra Didakova kolijevka i baština.
Prvi Život i rad fra Didaka Buntića napisao je i objavio dr. fra Oton Knezović 1938. godine. U povodu stote obljetnice fra Didakova rođenja istraživao sam po crkvenim arhivima u Hercegovini i prikupljao svjedočanstva od fra Didakovih poznanika i rijetkih suradnika. Dokumentaciju sam preslikao i uvezao u dva debela sveska. Potom sam se dao na obrađivanje pojedinih segmenata/područja fra Didakova života i djelovanja. Godine 1974. objavio sam knjigu Godine gladi, koja je doživjela dva izdanja. Tom prigodom sam iznio ideju da se napiše prigodna Spomenica. Za urednika je određen fra Didak Ćorić. Program se počeo odvijati. Međutim gušenje Hrvatskog proljeća i sjednica komunista u Karađorđevu odgodili su izdavanje Spomenice za sedam olovnih godina. Tako je, nakon preživljenog straha tek 1978. fra Didak Ćorić priredio knjigu “Fra Didak Buntić. Spomenica o 60. obljetnici spasavanja gladne djece iz Hercegovine”, Zagreb, 1978. U toj monografiji objavljeno je pet mojih priloga. Usprkos čekanju -a čekanje je izazvalo Hrvatsko proljeće, Spomenica je do sada i knjiga o fra Didaku Buntiću. Međurazdoblje kao i vrijeme prije god. 1938. i donekle nakon god. 1978. popunjavano je prigodnim člancima i studijama. Tako su spašena brojna svjedočanstva s pokojom briljantnom riječju i ispisane stranice kojima se zida povijesna uloga Buntićeva plodnog djela. Ta djela poput meliorizacijskog napoja plemene hercegovački plićak krša na kome se žilavi čovjek bori sa živcem kamenom za šačicu zemlje. Posljednjih desetljeća zapažene su knjige i studije: Godine gladi, ‘Fra Didakov konvikt’ u Zagrebu, Crkva na Širokom Brijegu, Širenje pismenosti po metodi fra Didaka Buntića, a posebno dokumenti: Fra Didakova skrb za Hercegovinu … Fra Ante Marić je, na temelju moje knjige Godine gladi, sastavio dramu U godinama gladi, koja je izvođena i izvan granica Hercegovine.
Prerana smrt ovog agilnog franjevca fra Didaka Buntića (1871.-1922.) presjekla je život junaka u zlatnim godinama. U Spomenici iz god. 1978. mogu se nazrijeti teme koje bi mogle postati poticaj sveobuhvatnim i brojnim TV emisijama, filmovima, kvizovima, romanima, monografijama … Evo nekih tema:
1) Fra Didak Buntić -dobrotvor Hercegovine.
2) Životi rad fra Didaka Buntića.
3) Svećenički lik fra Didaka Buntića.
4) Širokobriješka crkva -pjesma od kamena.
5) Prosvjetni rad fra Didaka Buntića.
6) Spasitelj sirotinje.
7) Fra Didak -provincijal.
8) Fra Didak -narodni zastupnik, i slično. Svaka od nabačenih tema traži odgovarajuća istraživanja i ozbiljan rad. Na to je upozorio dostojni fra Didakov nasljednik i veliki provincijal dr. fra Rufin Šilić prigodom otkrivanja spomen-ploče “Fra Didak Buntić 1871. -1922.” kada je rekao: “Ni nakita ni uresa, ni opisa. Za fra Didaka dosta. I tko bude znao tko je fra Didak, bit će mu dosta. Tko ne bude znao tko je fra Didak, da napišemo debele knjige, bit će mu malo.”
Olakšavajuća okolnost za izradu tih monografija je bibliografija i literatura o fra Didaku Buntiću, koju sam, uglavnom, prikupio do godine 1971. Ona je otisnuta na stranicama knjiga: Spomenica (187.-200.) i Fra Didakova skrb za Hercegovinu (83.-109.).
Zauzetost u različitim poslovima nije fra Didaku dopuštala da se posveti i znanstvenom radu, pa ipak se prigodom javlja u revijama: Hrvatstvo (1908.); Hrvatska narodna zajednica (1914.); Kršćanska obitelj (1914. i 1918.); Narodna sloboda (1919.-1922). Objavio je dvije Okružnice 1919. i 1921., dok su neka njegova pisma kao prvorazredni povijesni izvori objavljena posmrtno: Narodna sloboda (1926. i 1932), Franjevački vijesnik (1932.), Jugoslavenski list (1932.), Mir i dobro (1972.), Naša ognjišta (1976.). Ovaj popis se po svoj prilici treba upotpuniti i analizirati. To ostavljam za neku drugu prigodu i analizu.
Upozorenja stranca Stjepana Sarkotića: Široki Brijeg je sa svojim vođom (fra Didakom Buntićem) pravo orlovsko gnijezdo, kakvo još u cijeloj zemlji nijesam vidio. Sretan sam da mogu u svojoj zemlji vidjeti tako zdrav i ponosan narod. Ovdje se odgajaju najbolji regruti za fra Didakovu vojsku, spadaju među najljepše riječi izrečene za fra Didaka i njegov sinonim -Široki Brijeg. Na Brijegu se pojavio taj elitni hrvatski fratar, koji je postao mjerilom za uljuđenosti za kulturni stupanj višeg narodnog života. Nad poplavom medija koji se natječu promicanjem neuljudnosti postavlja se pitanje: Ne bi li fra Didak Buntić danas trebao biti na vrhu svih vrijednosnih ljestvica zbog nedvojbene karitativne istrošenosti, ali i kao mjerilo za franjevačku uljudbu i kulturni stupanj o čemu je svjedočio Sarkotić? Posebice bi njegova pisma trebala biti češće u rukama rodoljuba, domoljuba, političara i mladih čitatelja kao duhovni kruh svagdašnji. I kao što nam je potrebno više uljuđenosti u svakodnevnom životu, još više se danas osjeća potreba za životnim idealizmom, osobito među mladima, kojima nedostaje životnih ideala, i to onih koji uzdižu dostojanstvo ljudske osobe. Naime, samoizabrani »gospodari« javnog i društvenog života promiču kao ideale i smisao života stjecanje materijalnih dobara, često bez obzira ne etiku i moral, lagodan život bez rada, isprazan provod slobodnog vremena, jednostavno ništa od vrijednosti koje uzdižu i oplemenjuju ljudskost. Ne čudi stoga što u nedostatku istinskih životnih ideala mladež traži izlaz i smisao u »lažnoj stvarnosti« droge i drugih ovisnosti da bi se konačno, survala u ponore očaja i beznađa. Ako prepoznatim vrijednostima dodamo veličinu fra Didakove nesebične, upravo majčinske ljubavi prema sirotinji, spoznat ćemo da je fra Didak osoba koja nikada više ne smije biti zapostavljena, posebice u odgojno-obrazovnom procesu za djecu i mladež, pa i mlade fratre. Sarkotićev dojam: “Ne vjerujem da ima u Hercegovini ijedna duša koja nije poznavala Didaka, kojoj on nije bio dobročinitelj, koja ga nije obasipala ljubavlju i poštovanjem, koja ga ne bi smatrala zaštitnikom naroda, siromašnoga ali hrabroga koji je bio u stalnoj borbi s prirodom naroda kojemu je on s punim oduševljenjem posvetio sav svoj život i rad« postavlja ljestvicu vrijednosti za svakog čovjeka u Hercegovini i za sva vremena. Otklanjajući sve dobro ovoga svijeta i odlučujući se za kršćansko čovjekoljublje fra Didak i danas ne prestaje poručivati ljudima da se život isplati žrtvovati za čovjeka u nevolji i da nije previše za katolički narod živjeti i umrijeti.

Andrija Nikić

Dodatne informacije

Autor

ISBN

Broj stranica

Izdavač

Godina izdanja

Jezik