DOMOVINI – Rodoljubna lirika I

Audio TTS

FREE

Podijeli

Opis

MJESTO PREDGOVORA

Dok se kod starijih naših pjesnika nacionalno-politička problematika odražavala često u pjesmama, dok su oni većinom bili zadojeni nacionalno-političkom revolucionarnošću — kod mlađih, pod utjecajem liberalnih ideja, to nije slučaj, iako je vrijednost rodoljubnih pjesama kod starijih pjesnika (Šenoe, Preradovića, Arnolda, Harambašića i dr.) problematična ipak njihove pjesme posmatrane iz historijske perspektive kazuju, da se u njima odrazila jedna životna stvarnost, da su spontano nikle (kolikogod bile usiljene formom i izražajem) i da su zadovoljile jednu svojevremenu potrebu.
Od vremena Šenoe i Harambašića rodoljubni momenat u pjesmama se sve manje ističe. Moglo bi se to tumačit ili formalno-političkim popravljanjem prilika ili nezainteresiranošću za nacionalno-političku problematiku.
Ako pjesnik u pjesmi izražava doživljavanje svoga unutrašnjeg svijeta, neko intuitivno zahvatanje problema, situacije i stvari, — onda mlađi i današnji pjesnici ne doživljavaju nacionalno-političku stvarnost, koja je i te kako teška. Znači da se oni tada drže rezervirano prema jednom dijelu narodnog života.
Pjesma budi, osvježuje, hrabri i oduševljava čovjeka. Rodoljubna pjesma još osvješćuje i uvjerava, pa je za to potrebna svakom narodu. Razumljivo je, da to ne smije biti neka romantična nacionalna limunada, već pravi odraz narodne svjesti i narodne stvarnosti.
To opravdava, i traži dapače, postojanje rodoljubne lirike, koja je umjetnost kao i svaka druga samo ako je dobra i uspjela.
Ako se u socijalnoj lirici zrcali socijalna svijest i stvarnost, onda se u nacionalnoj isto tako zrcali nacionalna svijest i stvarnost. Prema tome svaki narod mora imati svoju rodoljubnu liriku; — prema tome njena potreba je velika. Značenje te potrebe nam biva jasnije, ako usvojimo mišljenje, da i rodoljubna lirika pridonosi svoj obol narodnoj borbi. A činili to već je njen opstanak opravdan, već je njena potreba velika.
Narod shvaćen kao cjelina je jedno biće, biće koje ima posebni život i doživljavanje. Prirodno je da svaki čovjek teži za samostalnošću, pa je zato prirodno da se ta težnja očituje i kod naroda. U rodoljubnoj lirici dolazi do izražaja ljubav prema tom narodnom biću, u njoj dolazi do izražaja cijeli kompleks narodne stvarnosti (ponajviše stvarnosti političkog karaktera).
Problem domovinske, rodoljubne lirike nije toliko značajan za kulturnu i literarno-umjetničku afirmaciju jednog naroda, koliko je važan za osvježenje i bodrenje narodnih snaga u danima borbe. Za to svaki narod mora imati svoju domovinsku, rodoljubnu liriku. I mi Hrvati ju imamo. Ona je u najnovije vrijeme, istina, nešto oskudna, ali ipak ovda onda iskrsne po koja pjesma. Stariji pjesnici su joj više posvećivali pažnje, — ali ta njihova rodoljubna, domovinska lirika vrlo malo odgovara našem literarno-estetskom ukusu, kao i našem današnjem shvaćanju nacionalne problematike. Kako su oni više manje bili u literaturi romantici, tako su to bili i u politici. No, to ne znači, da njihovo značenje i njihovu vrijednost treba potcjenjivati. Mi na njih trebamo gledati u historijskoj perspektivi. A ako tako gledamo, onda nam mora biti jasno, da su oni i u literaturi i u politici morali biti, više manje, romantici, jer je to logična i prirodna posljedica njihovog stava prema problemima, — jer su bili suvremenici svojega doba. Onda su bile takove prilike. Tu se ne da pomoći. Ako su oni u svoje doba odgovarali prilikama i vremenu onako kako odgovaraju naši najbolji pjesnici sadašnjem vremenu — onda su im vrijednosti relativno jednake u odnosu sa današnjim (najboljim) pjesnicima. A, to svakako jest.
Rodoljubna lirika lako prodire među najšire narodne slojeve, koje onda okrepljava u ustrajnosti i borbi, — pa prema tome i igra ulogu jednoga od mnogih faktora koji utječu i potiču na djelatnost za izgrađivanje samostalnog života, koji je osnovni imperativ narodnog bitka i postojanja. Dok njega nema nebi smjelo biti kod nijednog naroda kulturnih, političkih i socijalnih divergencija. Kasnije su one moguće i nebi imalo smisla kristalizaciju unutarnjih socijalnih i kulturnih prilika sprečavati il nasilno — neprirodno završavati mjerama odozgo.
Sva politička problematika nekog naroda ogleda se u aspektu: biti svoj. Čim se taj aspekt gubi iz vida, odmah se krivo ocjenjuje i tumači činjenično stanje političkog položaja. Vrijedi to i za rodoljubnu liriku. Neka se za to u rodoljubnoj lirici iskri ljubav prema domu i narodu; neka se u njoj iskri mržnja na sve narodne neprijatelje; neka ona potiče ljude na rad za samostalan život! Neka to važi i za ovu zbirčicu!
*
Nije svrha ove male zbirke, da se njom dade antologija rodoljubne lirike. Htjelo se uzeti samo nekoliko najkarakterističnijih rodoljubnih pjesama od najpoznatijih naših starijih pjesnika i tako prirediti jednu malu zbirku.
Budući da će se nastaviti s izdavanjem ovih zbirčica, — u sljedećim svescima bit će obuhvaćena starija i novija rodoljubna lirika u potpunosti.
Dakle ovo je prva knjižica.

Jaćo Ivaštinović
U Zagrebu, ožujka 1941.

HRVATSKOJ

Ja znam, da nije danas više moda
Pred tobom sagnut ponosno si čelo,
I skidat pjesmom zlato s nebna svoda,
Ovijat njim ti mučeničko tijelo …

Al ja sam, prosti, nešto glave svoje
I ne ću kanit navika se starih:
Ja pjevam noću, kad se zvijezde roje,
I danju, kada svijetom sunce jari.

Pa komu sve te da namijenim pjesni,
No tebi, kojoj crn se otpad sprema:
Med djecom tvojom već ti borba bjesni
Za tuđe … ko da tvoga više nema …

Al bila pri tom kakve gođer sreće,
Pjevača tvoga ništa ne okrene —
Ja volim tvoje ruho i od vreće
No tuđe: bilo baš od svile cijene.

I zato će te dalje ko i prije
Sve pjesme moje, majčice, da slave —
Ja znam, da danas to već moda nije,
Al, ja sam, prosti, nešto svoje glave!

ĐURO ARNOLD

KLEVETNICIMA HRVATSKE

Ni riječi više! Već ste dosta
Nagraktale se, crne vrane!
Dogrdjela nam vika prosta
I kletva vam na sve strane;
Uzavrela je naša krv,
Uskipjela je nama žuč,
Gdje potajice ruje crv,
Gdje himba gasi našu luč,
Gdje zlobnik svuda baca blata,
Amanet rušeć nas Hrvata.

Kad cijelim svijetom išla tužba
Na ljudoždere, na barbare;
Hrvata kada pogna služba,
Da, vojnik, svuda pali, tare;
Kad slijedeć tuđeg bubnja grom,
U dalek ponije glavu kraj,
I dok je njegov kuko dom,
On tuđem domu donije vaj;
Kad svijet nas kleo, nam se smijo:
Ej! jel’ te, to je Hrvat bio?

Kad nemilomu nalik paši
Po ropskih ledi našeg puka
Stupahu bijesni velikaši,
A bič im tresla ljuta ruka;
Kad seljanin naš bio glup,
Kad seljanin naš bio rob;
Kad u srce ko nož mu tup
Sve rivala se huda kob,
Kad svaki bijes ga dero bio:
Ej! jel’ te, to je Hrvat bio?

I kad tu zemlju pustu, gluhu
Raskrojiše na male peče,
Da ko po Isusovu ruhu
Tuđinac po njoj kocke meće;
Kad Frank, Turčin, Mlečanin
Rastrovaše nam svaki tren;
Kad Hrvatske nam majke sin
I svakog bijesa bio plijen;
Kad niko nas ni pisnut smio:
Ej! jel’ te, to je Hrvat bio?

Da, Hrvat svakom strancu sluga,
Da, Hrvat tuđoj ruci cijepac,
Da, bijedan prosjak, vrijedan ruga,
I glupak, gluhak, podlak, slijepac,
Grdoba ljudska za taj svijet,
U ljudskom kolu mrtav panj,
Na tuđoj njivi samo smet,
Ni vrijedan, da se pita za nj,
Da trag ga sunca božjeg grijo:
Ej! jel’ te, to je Hrvat bio?

Al sad, gdje grobna kora puče,
Gdje zvjezda nam vrh čela zasja,
Gdje pomlađeno srce tuče
Žestinom punog gromoglasja,
Gdje iza bijede, muke, zla,
Povratio se vid i sluh,
Gdje žarom drhtnu duša sva,
Slobode gdje nas dirnu duh, —
Sad grakću crnih vrana jata:
Ta nema, nema već Hrvata,

Iz mrtvog se prenuo kala
Med ljudi i sad smo ljudi,
I naša svijest nas spasit znala,
Izmamit ploda našoj grudi,
Duhova skupit dičan broj,
Razgalit neba jasni svod;
To naše sjeme, naš je znoj,
Po božjem pravu naš je plod;
A crnih vrana grakću jata:
Ne! Nema žetve za Hrvata.

I sjetismo se, što je slava,
I sjetismo se stare knjige,
I sjetismo se našeg prava,
Pošteno to nam jamu brige;
Uz druga prista vjeran drug,
Sve, sve si stvori Hrvat sam,
Orača bijednog skromni plug
Sagradio je znanja hram;
A crnih vrana grakću jata:
Ta gdje je šaka ta Hrvata?

Ej dođite, vi mudrovani,
Naoštrite si silnu pamet
I traž’te, od čega li smo tkani,
I čije krvi nam je zamet.
Šta znate? Sladak nam je kruh
I vrela kap i topla peć;
Utovit zna se tuđi puh,
I lijep se novac daje steć,
To sve će naći vrana jata;
Al nigdje, nigdje baš Hrvata.

No pitajte nam zelen – gore,
Protrijebite nam naša sela,
Pogledajte uz sinje more,
I ovaj narod kršna tijela.
Pa pitaj narod: Što si baš?
I reći će ti bistra svijest:
Ja Hrvat, a to kraj je naš,
Tu naše srce, tu nam pest,
Što nemilice svakog hvata,
Koj ne zna, ima l’ gdje Hrvata.

Maleni jesmo, istina je,
Al pitaj redom prošle vijekove,
Sve pitaj ove zemlje kraje,
I prolivene krvi rijeke,
I svako će ti glasno reć:
Taj lijepi kraj, to sveto tlo
Po pravu znao Hrvat steć,
Što ima, i zavrijedio;
Po sablji, duhu baština ta
Svojinom, pravom jest Hrvata.

Šta tražite? Da zavrgnemo
Svoj rodni kraj, što svak ga ljubi?
Da naše ime bude nijemo,
A tuđe da se svuda trubi?
Da potratimo djeda znoj,
Da slomimo si štit nam drag?
Da izbrišemo spomen svoj?
Hrvatu da je Hrvat vrag?
Da ono, što je svijetu sveto,
Nama bude crno i prokleto?

Ne! Borci jesmo čovječanstva,
Sloboda duha nam je geslo;
Branikom bjesmo od tiranstva,
Sa duše nam se igo streslo;
Nek živi svako, gdje je živ,
Nek svaki slijedi pravde smjer,
I niko nikom ne bud kriv,
I brat da nije bratu zvijer:
Da ljudi, što ih zemlja broji,
Slobode sinci, budu svoji.

Slovinstva jesmo drevna grana,
Zelena jošte, Bogu hvala!
U slavskom nizu od đerdana
Ko dragulj naša slava sjala;
Slovinske majke junak sin
Hrvatom će se Hrvat zvat,
Ni Josip niti Benjamin,
Jer ravan nek je bratu brat,
Pa znaće crnih vrana jata,
Da jošte živi rod Hrvata.

AUGUST ŠENOA

BUDI SVOJ

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo,
Ne kloni dušom, i da nisi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvinu se nada,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi.
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svjeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!

Oj, budi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, lijevo da se nisi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom:
Bez obzira koracaj krepko, živo,
Dok ne rekne sudbina tebi: Stoj!
I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!

Oj, budi svoji Ta božji ti je zamet
A Bog sve mrzi, što je laž i varka;
I neka ti je vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce tvoje važu,
Tek tako bićeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!

Oj, budi svoj! Al brat si budi braći,
I radi za svijet, al ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska;
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nisi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj!

Oj, budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao sunce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za bogom gledi
Tek mučenika podli roj;
Ti gledaj, da l’ i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj.

Da, budi svoj! Pa dođe l’ poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćenih se vije,
Kad čovjek račun završit si mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije;
Jer tvoje srce šanut će ti’o;
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio:
Bio si svoj!

AUGUST ŠENOA

PUTNIK

Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze
Trudne noge po pustinji!

Još noćaja niesam našo!
Sjever brije s snježnog brda,
A tuđincu siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda!

Na okolo magla pada,
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zviezdam traga,
Majko mila, majko draga,
Da Ti vidiš svoga sina!

Da ti vidiš njega sada
Okružena biedom svega,
Ti bi gorko zaplakala,
Ruka bi ti zadrhtala
Od žalosti — grleć njega!

Zašto tebe nisam slušo,
Kad si meni govorila:
»Nejdi, sinko, od matere
Koja mekan ležaj stere,
Tebi usred svoga krila!

Nejdi, sinko, draga dušo,
Nejd’ od krova očinskoga,
Tuđa zemlja ima svoje,
Ne poznaje jade tvoje,
Tuđa ljubav ljubi svoga!«

Govoreć sa sobom tako,
Ka kolibi jednoj klima,
Koju spazi iznenada
Umoreni putnik sada,
I zakuca na vratima.

Otvarajuć sve polako,
Pitajuć se: tko će biti?
Glavu pruži jedna stara.
»Daj u ime božjeg dara,
Bako, meni prenoćiti!

Ne znam gdje sam — kud sam zašo,
Noć me stigla u tuđini,
Ne znam puta ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze
Trudne noge po pustinji!

Drugi noćaj gdje bi našo!
Sjever brije s snježnog brda,
A tuđincu siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda.

Na okolo magla pada,
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zviezdam traga,
Majko mila, majko draga,
Primi pod krov tuđeg sina!«

»»Primila bih tebe rada,
Ali vidiš, da spavaju
Ovdje sinka tri i kćerce,
Koje cielo majke srce
I svu kuću ispunjaju!««

»Nij’ daleko već do dana,
Već pozdravlja pievac vile;
Dok zagrije danak boži,
Malo vatre daj naloži,
Da otoplim smrzle žile!«

»»Vatra mi je zapretana,
Drva nema skoro ništa,
Ovo malo što j’ unutra,
Treba mojoj djeci sutra,
Kad se skupe kod ognjišta!««

»Za tuđinca ništa nemaš,
Tuđa majko, kad te moli,
Tuđe diete tvoje nije!« —
Tim mu grozne suze dvije
Niza lice kapnu doli.

»»Gdje su ruke tvoje majke,
Sad da skupe suze sina?
Gdje koljeno, da počine,
Da si teško breme skine,
Gdje je tvoja domovina?«« —

Ko da su mu grči ljuti
Timi riečmi srce stisli.
Sav ukočen putnik stoji,
Leden znoj mu čelo znoji
I otimlje mozgu misli.

Al oči mu uzdignute
Okrenu se, oj onamo,
Gdje od drage domovine
Svako jutro sunce sine,
Tamo željom hiti, tamo!

»Tebi opet duša diše,
Tebi srce opet bije,
Domovino, majko sreće!
K tebi opet sin se kreće,
Od radosti suze lije!

Primi opet svoje diete,
Do vieka će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
Tvojim cviećem grob mu kiti!«

PETAR PRERADOVIĆ

U NEVOLJI

Moj narod još je živ!
Al klonula mu snažna ruka
Sa tisuć zala, tisuć jada,
Sa tisuć rana, tisuć muka
U teškom ropstvu on mi strada
Ko sapet div,
Vojevat nekoć za slobodu vičan!
Al duša jošte ostala mu čista
I u tom žiću, koj je putu sličan,
Na Golgotu što vodio je Hrista.

Junaci svijetom bijahu naši stari,
A sada za nas nit tko zna, nit mari!
Il veseo ili sjetan,
Il bijedan ili sretan:
Nek trpi Hrvat jadan,
Za sućut mu je svijet ko kamen hladan!
Ta briga koga, kad se loša sreća,
A često prije — u nas domak svrati,
Na tome svijetu jedva tko se sjeća,
Da na njem jošte žive i Hrvati.

A Hrvat gorko muči,
U žilah krv mu sane,
U glavi miso plane:
Prokletstvo onom, koj nas tako skuči!
I nevolja mu biva teža, veća,
Gdje sretnih dana on se jadnik sjeća,
Pa dušom sjekne osjeka i plima
Veselja malog, a goleme tuge,
I lomi srce kao morske hridi!
Al nada sine poput sjajne duge,
I zalud borba zadnji čas joj snima,
Što svačji očaj mora da zastidi,
Pa bio srca makar kako kleta:
Djedova to je uspomena sveta,
I čvrsta vjera, a uz čvršću volju,
U bolju sreću i budućnost bolju.

U bolju sreću?
Al bude l’ sreće za nas,
Gdje znadeš dužnost preču:
Izliječit rane što nas tište danas!
O sreći duša nikad nek ne sanja,
Dok sav ti narod treba smilovanja!
Imasmo svoju krunu,
Imasmo svoga kralja,
Imasmo povijest, slavnih čina punu
Al sad nas resi mučenička halja!
Sad nije Hrvat svoj u svom!
Ne silom, nego varkom
Razdijeliše mu dom,
Gdje svaku svetu stopu
Za prosvjetu, Evropu,
Natopio je svojom krvlju žarkom!
U teškom jadu tom
Veličje staro posta sanak tašt,
Razdijeliše mu dom,
Ko nekoć Jude čisti Hristov plašt!
I Hrvatska nam, nekoć toli slavna,
Obnemogla je, zamrla odavna,
Malena sad, ko dragog groba gruda,
A u njoj, jao, još toliko — Juda!

A narod, puk?
On mirno teža crnu zemlju svoju
I blagoslov si teškom čeka znoju
Uz groban muk.
Zar zna on, što je propala sloboda,
Zar zna on, što je izgubljena kruna,
Zar zna on, što su pogažena prava?
On samo zna, što trebaju gospoda,
Da njima vazda bude torba puna,
Pa mir i Bog! da još je živa glava!
On slabo koga krivi,
Što ti ga stigli jadi,
On radi tek da živi,
A živi tek da radi!

A zemlja je i divna i lijepa,
Pa blagoslov dijeli muki svakog rada,
I velika bol ti živo srce cijepa,
Gdje pohlepan ga tuđin u svoj koš sklada!
Po načinu svojem
Usrećit nas radi:
On našijem znojem
Svoju kuću gradi!

A narav nam mati ne zna gospodara,
Već tešku muku
Od tisuć ruku
Sa jednim mahom nesmiljeno shara!
I gdje je seljak mile volje
Promatro svoje plodno polje,
U samu srcu već se radujući:
Od zlatnog klasja puna kola,
Gdje dva mu volka budu doma vući, —
Sad nema možda žetve pola,
I možda samo stim i pustoš gola!
A harač platit treba,
Ma zadnjom korom hljeba!

O rode moj, o mučenički rode,
I narav tako često strt te radi,
Obiljem svakim Tvoje zemlje ploda,
A ipak često pogibaš od gladi!
U nevolji i svojoj teškoj bijedi
Ne zdvajaj ipak bez kraja i mjere:
Ta svaki narod bolju kob zavrijedi,
Koj u se nikad ne izgubi vjere!
Ne kloni duhom, trpi i podnosi,
Pa makar bijedan — i tim se ponosi!
Slabića svaki vihor o te baci,
Na muci tek se poznaju junaci!
O budi junak, sjekni voljom živom,
I sada bogac — bit ćeš opet divom!

AUGUST HARAMBAŠIĆ

ZAVJET

Ne ljubit tebe mučenički dome,
Za tebe ne dat isti život svoj,
Oj, kak’ bih mogo, kada na tlu tvome
Sa mlijekom majke duh usisah tvoj?

Da, ljubim tebe, al ljubavi sila
Ne da mi gledat da robuješ ti,
Već sjeća me, da i u mojih žila
Prevruća krvca za osvetom vri.

Al mladom brzo skršili bi krila,
Jer dosuđeni još nij’ došo čas —
Al nij’ daleko, domovino mila,
Pa sunce božje grijat će i nas.

A kad se narod na osvetu sjati,
I ja ko sinak ustati ću tvoj,
Pa s milim Bogom, s milim Hrvati
U osvetnički pohrlit ću boj.

Tad vrele krvce poteći će mnogo,
A smrt će harat, čudit će se sv’jet;
Nu tko tad smrti bojat bi se mogo,
Kad za dom mili slatko je umr’jet.

Pa makar pao — za te past ću milu,
Slobodno mr’jet ću — ne ko crni rob,
A ti tad, majko, u slobodnom krilu
Poginulom ćeš sinku dati grob.

S. S. KRANJČEVIĆ

MOJ DOM

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I … gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo — ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu v’jek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlađe sne!

Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila
Ja obraz pron’jeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje izn’jeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren — đulistane
I morske vile dah.

… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram sv’jet;
U v’jencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al ovaj nije cv’jet.

On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mukom
Na javi i u snu.
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O je li jošte tu?!

Slobode koji nema, taj o slobodi sanja
Ah ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud,
Ko zv’jezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore,
I … lutam kojekud.

Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zv’jezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

S. S. KRANJČEVIĆ

PRI SV. KRALJU

Prizor Stjepanovog Doma
Priča gotski san.
Modri tamjan i arome
Puni sveti stan.

Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.

U katedralu, kad su teške noći,
Na banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,

A kip joj veli: Majko, audiat reges:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!

A. G. MATOŠ

TO DAVNO BJEŠE …

To davno bješe… krv i suze tekle
Sred burna vijeka — al’ i sunce sjalo;
Sjajne su munje gustu tamu sjekle,
Dok sve nam klonu — u noć crnu palo.

Val prođe, al’ još dirnute luči
Odsjevi bliešte pred našim očima,
Još vihor drevni žilama nam huči,
I kremen niče u našim srcima.

Slaga, tko reče, da smo lovor grana,
Melem na rani, duga u oblaku:
Mi porod jesmo vuka i arslana!

Što davno bješe i sad je u nama;
Još snaga stara tjera čvrstu šaku,
Da digne zide porušenog hrama.

VLADIMIR NAZOR

ZVONIMIROVA LAĐA

Još je tu. Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana.
Osamsto minu ljeto,
Što je mlate sa svih strana.

Što je lome i drmaju
Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na piesku je — al’ još tu je!

Pokraj Drača i Sasena,
Blizu Krta, pred Avlonom
Borila se ona slavno
I s galijom i s dromonom.

Na njojzi je sto tragova
Udaraca i uvreda,
Na njojzi je sto znakova
Veljih slavlja i pobjeda.

Sanja liepim o zemljama,
Hole borce i galije,
A vjetar joj krmu ruši,
A talas je o bok bije.

Konop zuji u vjetrini:
— Ko lanac sam gvozden bio
Kad o meni, svet, slobodan,
Kockasti se barjak vio. —

Škriplje krma: — Gdje si sada,
Snažna ruko kormilara?
Zašto, more uvijek na me
Tvoj se ljuti bies obara? —

A utroba u mećavi
Noćnoj ječi: — Oj, ta sika
Do kada će da me drži
U čeljusti od čelika? —

I lađa se zdvojno trza:
— Zar da ovdje tužno gnjijem?
Dignite me: neka djipnem,
Nek zajedrim morem tijem! —

Osamstoto ljeto teče
I sve vali lađu biju,
I sve sikću munje žive,
I jesenje kiše liju.

Snažno o nju udaraju
Vjetar, talas i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na piesku je — al’ još tu je!

VLADIMIR NAZOR

Dodatne informacije

Autor

Jezik

Izdavač

Godina izdanja

Preuzimanja

DOMOVINI – Rodoljubna lirika I – pdf

Prava

Javno dobro