Opis
Draga Anera, Mara i Ika!
Evo vaš ćakan ode za svojom zvizdom,
a drugačije to i nije moglo
biti. Nama je domovina iznad svega
i tome se pokoravamo. Neka i
vama, dico moja, to bude u vašem
životu iznad svega, i tim putem i
naši stari kročiše i mi u njima gledamo
svoj uzor. Providnost nam je
odredila taj komad hrvatske zemlje
da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo
našim pokoljenjima. Zato vaš
ćakan nije mogao drugačije, a vi mu
moje drage curice oprostite što vas
je ostavio sirote. Uzdajte se u Boga,
slušajte vašu majku i ostanite svojoj
Hrvatskoj do groba vjerne.Vaš ćakan, Mime
KNJIGA O JUNAŠTVU, O DOBROTI
Dragocjen je susret s pripovijedanjem Nede Rosandić Šarić.
Vodi nas na granice ljudskih postupanja, da upoznamo oca koji
voli svoju djecu, ali voli i drugu, i 1948. kreće u vatru za spas i krov
za sve njih. Ali i da upoznamo kćer koja ocu ne predbacuje, već
razumije i odobrava njegove nutarnje razloge. Ne osjeća da joj je
oduzeto, već upravo obrnuto, da joj je dano.
Znamo, autoričin je otac Mime Rosandić bio jedan od pokretača
pothvata „Deseti travnja“. I bio je među stotinu najizvrsnijih
koji su se 1947. i 1948. izdvojili iz izbjegličkih zajednica u zapadnoj
Europi, pozdravili se sa svojim obiteljima i krenuli natrag prema
domovini, u borbu.
Riječ je o velikoj temi, pa utoliko i o velikome književnom izazovu,
osobito za osobu koja je odrastala u stranim jezicima. Uz to
pri pisanju pred sobom i nije imala cjelinu mozaičkih kamenčića,
mnoge su dijelke raznijele daljine. No bojazni jenjaju kad vidimo
kako komadiće sigurnom rukom utiskuje u vezivo, čvrsto ih i dosljedno
slaže u okvir. I kako se slobodno otiskuje u pripovijedanje,
u pojedinim sekvencama prateći usporedno i više sudbina.
U opisima travanjskih dana 1948. susrećemo dragovoljce
„Desetoga travnja“ u mračnim Udbinim podrumima zatvora u
Zagrebu, četiri i pol godišnju Nedu koja nesigurnim koracima
zakoračuje u buku buenosaireške luke, sestričnu Mariju kako u
teškim gospićkim noćima čezne za ocem i sigurnošću.
Knjiga je ovo o velikim junacima. Ali pristup Nede Rosandić Šarić
je nepatetičan i racionalan. Uključila je i očevo pismo puno
kritika prema vlastitima, pisao ga je u Austriji tijekom priprema za
pokret. Ali na taj je način, ne pojednostavnjujući, junaštvo učinila
i vidljivijim. Junaci su naravno prvenstveno muškarci, oni koji uzimlju
naprtnjače, napuštaju Austriju i idu prema Hrvatskoj – bez
borbenih vozila, bez ležaja za noći pred njima, bez saveznika.
Ali junakinje su i žene, prva je Fina Rosandić, majka. Muža i ne
pokušava zadržati, poznaje ga, zna da je rekao da će ići i zna da
ne će uzmaknuti. Ali i druge žene, one koje u naručju nose svoju
sitnu djecu, za ruku vode onu koja tek hodaju, i bez prtljage se
ukrcavaju u stare poluteretne brodove za put preko oceana. Ali
veliki su junaci i hrvatski franjevci, svećenici! U dalekoj i predalekoj
Argentini prose kako bi prehranili i odgojili sinove izbjeglica.
Djecu uče hrvatskomu. I ohrabruju ih da budu snažni, poput roditelja,
poput djedova i baka.
Zadivljuje i autoričino poznavanje domovinskih nijansi. Čuje
ona vodu Novčice kako šumeći protječe livadom podno očeve
rodne kuće, zna da dolazi sa stjenovitog Velebita s kojega sve dotječe.
I razumije razloge očevih inicijativa sve od dječačkih dana,
kako ih je opisivao očev drug Mile Starčević. A Starčević je u sjećanjima
pisao da su već u nižim gimnazijskim razredima znali skočiti
kao jedan kad je trebalo pokazati obraz i stavove.
Mime Rosandić cijeli je život ustrajao u preuzimanju odgovornosti.
U monarhističkoj je Jugoslaviji iskusio teške udarce i nije
odustajao, u komunističkoj je Jugoslaviji izložio i život. Bio je u
potpunosti okrenut dobru svog naroda, dobru ljudi.
U jednoj od pripovijedaka Mile Budak je opisao kako je šumar
Mime jednoga svetoročkog ledenog jutra, dok je studen mamila
suze na oči a zrakom šibale oštre iglice snijega, pomagao promrzlom
dječaku koji se našao na cesti, kako je dijete pridržavao da
ne posrne u buri. A u samoj su knjizi i Rosandićeva pisma njegovim
malenim kćerima, dirljiva i nježna.
Neda Rosandić Šarić zaslužuje još najmanje jednu pohvalu,
i to za vjeru i optimizam koji ispunjaju stranice knjige. Nema
u ovome štivu tuge. Gledala je iz očeve perspektive, a život i
povijest ocu su dali za pravo i ispunili su njegove želje. Njegova
su djeca narasla u čvrste ljude, točno onako kako je savjetovao
u pismu prije odlaska. A Hrvati su nastavili ondje gdje su on i
njegovi drugovi stali, i uredili su svoj dom. I uređuju ga i dalje,
da bude kao iz njegovih snova.
Maja Runje
“U životu nisam nikada nikog prijavio, nikada nikoga denuncirao i nikad nikome nažao učinio. Ja s ove strane nemam veze niti s kriminalom niti s tajnim agentstvom, čime bih osramotio svoj hrvatski narod. Priznajem, Vrhovni sude, da sam uvijek bio vjeran svome hrvatskom narodu, da sam uvijek bio za njegovu državu, da sam uvijek bio onaj koji je mislio samo na dobro hrvatskog naroda i želio mu samo dobro. S te strane mogu reći da su kraj mene prošle hrpe zlata i u Hrvatskoj i vani. Nikada ga nisam pogledao jer sam smatrao da je egoizam najveće zlo koje svakog čovjeka tereti, da je to najveća nevolja, koja dovodi do najneugodnijih situacija. S te strane ja s ovog mjesta izjavljujem, da mi je, eto, krivo, i da se nalazim u teškoj duševnoj situaciji. Ja razumijem mušku, fair borbu, ali ne razumijem borbu koja isključuje ljudsko dostojanstvo i koja čovjeka ponizuje do nerazumne stvari.
U ovom teškom momentu završavam. Molim svoju dječicu Aneru, Maru i Ivku da mi oproste što ih ostavljam sirotama. Vaš ćakan nije uhvaćen u krađi volova, već na polju svog idealizma. Molim svakog tko me poznaje da mi oprosti ako sam ga bilo čime uvrijedio. Mojem dragom hrvatskom narodu kažem da sam ga nesebično ljubio, da mu sebe prinosim na žrtvenik. Hrvatski narode, budi mi blag sudac. Ostavi me u dobroj uspomeni. Živ i sretan ti, i moja država Hrvatska!”
Mime Rosandić, 1948.
