Dnevnik čitanja

Audio TTS

FREE

Podijeli

Opis

Uvijek u povijesti dođe hora, kad onaj koji se usuđuje reći
da je dva puta dva četiri, biva kažnjen smrću.

Albert Camus


PROSLOV
Ova zbirka bilježaka o hrvatskome političkom životu – životu u kojem ništa nije tako obezvrijeđeno kao Hrvatska – u intelektualnome, političkom i tehničkom je smislu sastavni dio cjeline objavljene u četiri knjige u posljednjih nekoliko mjeseci, u dosad nezapamćenim političko-pandemijskim okolnostima, bez kojih se te knjige zacijelo ne bi pojavile, a posve sigurno ih ne bi bilo u onom obliku u kojem su izišle: Hrvatska kronika. Minijature o hrvatskoj politici 1996.-2020. (Zagreb, 2020., 400 str.), Sto knjiga i jedan film (Zagreb, 2020., 551 str.), Trgovci hrvatskim kožama. Polemike o nacionalnoj povijesti XX. stoljeća (Zagreb, 2021., 395 str.), te Sateliti, lakaji & janjičari (Zagreb, 2021., 387 str.).
U tu cjelinu – uračunavam, dakle, i ovaj kolaž skoro dnevničkih, mjestimice satiričkih zapisa o mahom neveselim temama – uvršteno je skoro 750 od ukupno nešto više od 1400 bibliografskih jedinica koje sam, ne računajući autorske knjige, u raznim novinama, časopisima i zbornicima radova objavio u posljednjih tridesetak godina.
Mnogi od tih ulomaka, dakle, i dalje čekaju da ih se možda spasi s novinskoga papira – a poneki od njih, prema samodopadnu i ljubomornu mišljenju svog autora, to valjda i zavrjeđuju – pa se ne smije isključiti mogućnost da ni toj slaboći ne uspijem odoljeti, i da iznova pokleknem pred izazovom koji nešto znači valjda tek malobrojnima, ali: meni – koji u svoje bezbrojne mane ne ubrajam onu da mi je do takozvane popularnosti (dakle, do podilaženja onima čiji ukus ne smatram istančanijim od svoga, ili onima koji, kako se to kaže, oblikuju naš društveni život premda su siromašni svime osim novcem i utjecajem) – bilo je stalo baš do tih i takvih, a navlas isto je i sada, deset, dvadeset ili trideset godina kasnije.
Ono, pak, što je kazano u proslovima prethodne četiri, vrijedi i za ovu knjigu: ni najskromniji zapis u njoj nije plod izvjestiteljskog ravnodušja, nego je uvijek htio biti izraz jedne te iste misli, i dio jednog te istog mozaika, kojemu je množenje ulomaka htjelo dati jasnije, cjelovitije i svakako privlačnije oblike, ali koji uvijek potječu od čovjeka koji je u svakom trenutku svjestan da u Hrvatskoj samo malobrojni honoriraju jasnoću i dosljednost. I inače su to monete koje su hrvatske mjenjačnice kroz povijest primale samo u vrlo rijetkim zgodama, ali je to dodatni razlog zbog kojega su ovi tekstovi nastali i zbog kojega ni ovdje u njima nije ništa mijenjano, osim što je ujednačen pravopis te su ispravljene pisarske i tiskarske pogrješke odnosno mjestimična nepovlasna – a skoro uvijek političkom korektnošću motivirana – urednička zadiranja u autorski tekst.
Dokumentirano je, dakle, u svim tim člancima odnosno zbirkama, što sam tijekom tih važnih i svakako uzbudljivih godina i desetljeća mislio i pisao, gdje sam i kad sam točno predvidio što nam se i zašto događa, što nas kao pojedince i narod čeka u budućnosti koja je, evo, u međuvremenu stigla, uglavnom u onom neveselu obliku kojega sam se pribojavao i na koji sam svojim slabim snagama, kao jedan od onih glasova što uzalud vapiju u pustinji, uporno pokušavao upozoriti; ali i ono, za što će ponetko pomisliti da sam možda i griješio. No, i te pogrješke – ako ih ima i kad ih ima – pokazuju zašto ih ima i u kojim okolnostima ih ima, pa i one sasvim jasno i dosljedno svjedoče o tome što se je mislilo i što se je htjelo.
Uostalom, možda se autor, premda je tvorac teksta i odgovara za nj, ipak – po uzoru na onu prastaru Quidquid recipitur ad modum recipientis recipitur : Što god se prima, prima se na primateljev način – ima pravo pitati, bi li i te pogrješne procjene bile pogrješne, da je u hrvatskoj politici – kod onih koji su odlučivali, suodlučivali ili bar u javnosti ostavljali dojam da suodlučuju – Hrvatska bila na prvome mjestu? Da se njome nije trgovalo, i da ona nije bila podređivana tuđinskim predodžbama, tuđim interesima i tuđim voljama? Moja je, pak, savjest i u tom pogledu čista, i nije slučajno podnaslov ove zbirke posuđen od legendarnoga američkoga slikara Jamesa McNeila Whistlera, jer: i ovi naizgled beznačajni ulomci znali su biti važan doprinos najplemenitijoj vještini što resi ljude koji drže do svojih uvjerenja, vještini proizvodnje neprijatelja.
Skrušeno priznajem da bih lakše živio bez prijatelja, nego bez ovih drugih. No, većinom su to ljudi bez imena – makar su neki od njih bili i na važnim državnim i uopće društvenim položajima – pa ne zavrjeđuju da ih se ovdje posebno spomene. To je tim važnije istaknuti što sam uvijek, pa i u najtežim trenutcima, bio svjestan da – kako sam negdje i zapisao, a u više zgoda i javno kazao – svi moji i naši porazi izviru iz poraza koji se je zbio puno prije nego što sam se rodio. Sve što se dogodilo iza toga, na ovaj je ili na onaj način posljedica tog poraza.
To, dakle, vrijedi i za ono što se čini aktualnim uoči predstojećih lokalnih izbora, napose u Zagrebu: i na prethodnima smo želi ono što je davno posijano, sad će plodovi te sjetve biti vidljivi i slijepcima.
Shvaćanje nacionalne pomirbe ne kao pomirbe ljudi – pomirbe koja je bila toliko potrebna, i koja je okrunjena Domovinskim ratom – nego kao pomirbe nepomirljivoga, dakle: kao pomirbe ideologija, pomirbe hrvatstva i jugoslavenstva, pomirbe demokracije i totalitarizma, pomirbe slobode i boljševizma, što je na simboličkoj razini ovjekovječena onim znamenitim šampanjcem kojim su se u siječnju one zlokobne 2000. godine polijevali i zalijevali Ivica Račan i Dražen Budiša, šampanjcem čiji mjehurići nisu mogli prikriti lukavstvo jednoga i naivnu taštinu drugoga, posljednjih godina kulminira potpunim rashrvaćivanjem Hrvatske.
Ulomci uvršteni u ovu knjigu pokazuju, zašto sam oduvijek bio nesklon takvom obliku takozvane pomirbe, i zašto sam se uvijek čudio da čak i dobrohotni, pismeni i inače razmjerno inteligentni ljudi, mogu tvrditi kako je takav oblik pomirbe kamen temeljac hrvatske države, a istodobno svim silama – točnije: bar svakom žilicom svoga vrata – zahtijevati lustraciju. Činilo mi se, pa i sad mi se čini, da jedno isključuje drugo, i da je, napose nakon Bljeska i Oluje – baš zato što se, kako je rekao jedan pjesnik, Hrvatska mora postaviti kao mjerilo u svakom trenutku i u svakome činu – lustracija onaj etički i politički okvir u kojem se mora kretati nacionalna pomirba, jer je u protivnome rezultat te jednadžbe potpuno jasan, i on glasi: 3. siječnja 2000. godine.
Temelji našega današnjeg propadanja položeni su, dakle, ranije, na intelektualnoj, filozofsko-svjetonazorskoj i ideološkoj razini, pa kad se nekomu učini da razgovaramo o pojedincima i pojedinačnim sudbinama, onda se ljuto vara, jer: pojedinačne sudbine i pojedinačne slike samo ilustriraju našu sveukupnu, hrvatsku sudbinu.
Samo to je zapravo razlog da je u ovu knjigu uvršteno i nekoliko priloga iz nizanke Karte na stol! koju sam godinama ispisivao u časopisu Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, premda sam te pabirke – kao i one iz rubrika koje sam u istome listu, zadugo mjesečniku, potom dvomjesečniku, a sad već godinama tromjesečniku, vodio pod naslovom Historia magistra vitae, Cogito ergo sum, Novi prilozi za povijest ‘antifašizma’, Tako su govorili komunisti, Klasici marksizma, ‘Antifašizam’ u riječi i slici, Verba volant i još nekima – prvotno kanio uvrstiti u jednu drugu knjigu, knjigu polemika, koja pod naslovom Milosrdna giljotina tek ima biti objavljena.
Od te sam nakane, dakle, ovdje dijelom odstupio ponukan razgovorom s jednim prijateljem koji je danas skloniji prihvatiti ono u što sam ga uvjeravao pred kraj XX. stoljeća: da je pokušaj razbijanja Hrvatskoga društva političkih zatvorenika – inače ideološko-politički raznorodne udruge koja je tada okupljala nekoliko tisuća hrvatskih političkih uznika (među kojima su, međutim, bili i predsjednik države i prvaci desetak hrvatskih političkih stranaka, k tome još i duzina visokih vladinih činovnika, a i poneki predsjednik kućnoga savjeta!) – primjenom političkih diskvalifikacija i ideološkog ostracizma, zapravo uvod u hajku i progon koji nas tek čeka kad s povijesne pozornice nestane Tuđmanova autoriteta što je (dakako, dijelom i stvorivši tu otrovnu biljku, a zasigurno omogućujući joj da preživi na bajkama o takozvanim pozitivnim vrijednostima takozvane hrvatske ljevice!) naizgled uspješno zauzdavao tobože antifašistički, a stvarno anacionalno-jugoslavenski, ponekad prividno kozmopolitski, ali uvijek protuhrvatski konglomerat sila i silnica koji se je u doba Domovinskoga rata pritajio pod pločom, iz potaje čekajući svoj trenutak.
Da nije ilustrativna, ta bi epizoda, dakako, bila beznačajna – jer je i bez nje svatko priseban znao da će uspostavljanje mirnodopskog sustava vrijednosti nametnuti i prirodna, logična društvena i ideološka raščišćavanja, prestrojavanja i postrojavanja – i zato jedva vrijedna spomena. Jer, u političkom smislu nehomogenoj i dotad faktično marginalnoj udruzi hrvatskih političkih uznika – u čijem je mjesečniku (sa skoro nevjerojatnim, karikaturalnim obrazloženjem da se “kosi s državnom politikom”!) svojedobno bilo nepoćudno i faktično zabranjeno ne samo kvaziničeansko prevrjednovanje svih vrijednosti, nego i čak sasvim argumentiran, stilom odmjeren i zahtjevima sasvim umjeren kritički osvrt na državno obilježavanje takozvanoga Dana antifašističke borbe – onemogućeno je nacionalno-političko i ideološko profiliranje na sličan način na koji su ranije rastočeni neki politički pokreti i stranke, odnosno na način na koji će u kasnijem razdoblju biti razbijene i onemogućene potencijalno opasne braniteljske udruge i autentične hrvatske građanske inicijative.
Pokazalo se da mala prijetnja bičem i oveća šaka zobi i u naše doba čini čuda (osobito kad se namjeri na prazne želudce, u kombinaciji sa savitljivim kralješnicama i nezajažljivim taštinama!), pa su se tih znamenitih devedesetih godina prošloga stoljeća i neki svojedobno ugledni politički sužnji – vođeni ljudskim slaboćama himalajskih razmjera, pa i nevidljivim nitima stanovitih kolega – dali zdušno upregnuti u diskvalificiranje svojih donedavnih prijatelja i nešto davnijih supatnika kao “ratnih gubitnika” i “ustaških nostalgičara”, na navlas isti način, istim vokabularom i istom mržnjom kojom su nas kasnije (uz pratnju tradicionalno bezgrješnih glasila ropski vjernih svakoj vlasti) častili Feral Tribune, Globus, Nacional ili Najnoviji Srbobran (Novosti), a na svoje su skupove kao počasne goste pozivali kojekakve boljkovce i s njima se grlili, ili se za kakav sitnež nudili po duhovnim i političkim bordelima poput izborne liste neke nazovi-stranke što ju je utemeljio Josip Manolić, čovjek čiji su potpis i u stvarnome i u metaforičkom smislu poznavali desetci tisuća hrvatskih robijaša.
Ti su ulomci, kako rekoh, prvotno trebali biti uvršteni u knjigu polemika, jer su tipovi koji su bili spremni denuncirati i proskribirati vlastite uzničke drugove, dakako tim odlučnije i bješnje bili spremni poslužiti se i podlijim sredstvima u odnosu na jednog urednika koji se je i bez vlastite volje našao u tom kreševu (pa ga, dakako, nije htio napustiti za volju ljudi koji, mjereći se svojim laktom, misle da su baš svi i da je baš sve na prodaju). Matična je udruga, doduše, preživjela – za manolićevcima je otišla šaka ljudi popašnih na kune i zatravljenih tobožnjim publicitetom (ne shvaćajući da i tim medijima služi sasvim privremeno, i uglavnom za brisanje stanovitoga plemenitog dijela tijela), da bi potom pokazala posvemašnju sterilnost i biblijsku nesposobnost da na intelektualnom ili ideološko-političkom planu napravi bilo što – ali se je i središnje, matično društvo nekoliko ključnih godina bavilo samo sobom, plativši za to na koncu visok danak: marionetski režim instaliran trećesiječanjskom reakcijom iz 2000. godine, uz svjesnu i nesvjesnu pomoć čitave svite korisnih budala, stvorit će oko jugoslavenske himere i njezinih slugu – hrvatskih kvislinga – zasad sasvim djelotvoran štit od takozvanog antifašizma.
Zato se je, dakle – zato što na malome pokazuje i dokumentira procese koji će se potom odviti na velikome, nacionalnom planu – ovdje našlo tih nekoliko fragmenata koji, doduše, vjerojatno remete opću sliku koju o nekim ljudima i nekim pojavama imaju neupućeni pa na prvi pogled obeshrabruju, ali: na razočaranje i na malodušje pravo imaju samo oni koji misle da se povijest jednog naroda mjeri mjesecima i godinama; oni drugi znaju da i sama borba znači pobjedu. Jer, najveličanstvenije u povijesti i jest ona strast i onaj osjećaj dužnosti koji ona u nama budi.

Tomislav JONJIĆ
U Zagrebu, 19. travnja 2021.


Ljudi koji drže da cilj opravdava sredstvo, ne bi smjeli nikad zaboraviti da njihovo načelo ima stanovito ograničenje, sadržano u sljedećoj banalnoj istini: osim onih sredstava koja su u suprotnosti s ciljem.

Peter L. Lavrov

Dodatne informacije

Autor

Tomislav Jonjić

ISBN

978-953-8220-07-4

Izdavač

Naklada Trpimir Zagreb

Godina izdanja

2021

Jezik

Hrvatski