Opis
„Atenjani, onaj koj želi učiniti kakovo dobro našoj domovini,
imao bi najprije izliečiti vaš sluh, on bo je pokvaren,
buduć volite slušati neznam kakove laži,
nego-li najspasonosnije istine. “
Demosten.
Stekliš i prostodušnik.
I.
Prost Za dragoga Boga što je to? Iz svega se vidi, da vi Stekliši niste divljaci, da niste Barbari, da niste neprijatelji naroda ni domovine; pa vi ste ipak proti svemu što drugi rade, ništa vam nije po ćudi, ništa pravo, ovoga zovete blažčetom, onoga maršetom, nikoga pristojnim imenom. Hoćete-li mi razjasniti to otajstvo? Došav samo da se s vami razgovorim, ja se naoružah tolikom strpljivošćju, da od moje veću nije mogo imati nijedan mučenik kršćanski. Pripravan sam na sve: zovite me imenom kojim hoćete, samo ne onim izdajice, to bo je ime strašno, do izdajice ja neznam nesrećnika ni prokletca.
Stek. Mi smo proti svemu što je proti narodu i domovini. Naše nazore kažemo iskreno, oslanjamo ih po mogućnosti na razloge, odajemo kod nazorah i razlogah dotle dok njih bolje ili čvršće nečujemo. Neznanstvo i slaboću opažujemo najprije kod nas, onda kod drugih. Za neznalicu i slabića imamo gdje ljubav, gdje smilovanje a svagdje barem čovječnost. Nu kada vidimo neznalicu ili slabića, koj se izdaje za Jupitra Amona, koj pokažuje, da osim gluposti i zloće u sebi neima ništa, da nemari za drugo osim za sebe i svoje, da nemisli ni neradi o drugom nego o zlu; kada vidimo takovo stvorenje, koje se i hotice izključuje izmedju ljudih, mi tomu stvorenju dajemo onakovo ime, kakovo sudimo da mu dolikuje. — Najsigurniji je onaj, koj je na sve pripravan. Nebojte se da ćemo vam dati ime koje nezaslužujete. Tko sudi o izdajici kako eto vi sudite, taj nemože biti izdajicom hotice, a što se čovjeka možda nehotice drži, to se dade odbaciti. Za da se uzmognu dva muža zazbilja razgovarati, hoće se da ih oba vodi ljubav istine i napriedka. Ako su u nami takova dva muža, razgovor će biti ugodan, istina će se naći, napriedak mora sljediti.
Prost. Od moje strane, nikad u bolje. Niti sam učenjak, niti se brojim medju učenjake, čitam i mislim koliko i kako mogu; neda mi se biti s manjinom, neću da budem na krivu putu pa makar i s većinom; napredku ću žrtvovati ne samo mnenja, nego i isti moj život. Sada me poznate. Razjasnite mi dakle zašto ste vi stekliši proti Slavjanom i Slavjanstvu, zašto proti slavjanskom bratimstvu?
Stek. Mi smo proti svemu tomu zato, jer su to prazne rieči, jer za te sanjarije bez svakoga sadržaja nema temelja u prošlosti, nema razloga u sadašnjosti, a ni izgleda u budućnosti, mi smo proti tomu ludovanju zato, jer to cielo pletivo smatramo golim vertoglavanjem koje razbija napredak i pripravlja nam očitu propast.
Prost. To je kazano po pravu steklišku. Dakle, stotina milijunah Rusah, Poljakah, Čehah, Srbah, Hrvatah, Bulgarah, Slovenacah, itd. itd. to je za vas prazna rieč, težnja onih milijonah to je za vas sanjarija, radnja onih milijonah za se, to je vami ludovanje i uzbijanje napriedka, to nam po vašu, pripravlja propast, poviest onih milijonah, pružena kroz vjekove, po vašu nespada u prošlost. Vi govorite kao Jupiter Amon. Neznam koliko ima vas Steklišah, nego znam da osim vas i vaših drugovah, na svietu nitko nemisli o toj stvari kako evo vi, nezamierite što mi taj vaš sud ili nazor smatramo ludorijom, sanjariom; nezamierite što vas pitam da mi kažete, ako nisu Slavjani tko su, i Rusi, i Poljaci, i Česi, i Hrvati, i Bulgari, itd.?
Stek. Neima zamjere. Pitate me, tko su Rusi, Poljaci, itd. ako nisu Slavjani. Ja vam odgovaram, da su Rusi Rusi, Poljaci Poljaci, Hrvati Hrvati, itd.
Prost. Oprostite, to je sofisterija, to što kazaste, zna svatko nego pitam vas kako ćete jednim imenom zvati sve ove narode?
Stek. Neima ništa za oprašćati. Ja neznam nikakovom riečju, nikakovim imenom krstiti n. p. lulu, kapu, nož, štap, i vodu, tako da me drugi razumi, nego moram reći lula, kapa i itd. Ja niti znam razlog, ni korist, ni potriebu da one različite narode nazovem jednim imenom. Drago će mi biti ako me vi to naučite.
Prost. Za nereći što krupnijega, to je tvrdoglavost. Baciste se u defenzivu, ta je lakša, hoćete da ja vas učim, a da vi odobravate što vam se svidi. Neznate li da se Francezi, Talijani, Španjolci, Rumunji i Portugalci zovu jednim imenom Romanci, pleme romansko ili latinsko; da se Niemci, Danci, Svedci, Holandezi, itd. jednim imenom zovu Germanci, pleme germansko; što, dakle, imate proti tomu, da se i mi svi zovemo jednim imenom Slavjani, pleme slavjansko?
Stek, Samo po malo, čuvajmo se da se nepomješamo, da neuzmemo pojam, rieč, za predmet ili stvar. Nezaboravimo, da se u pojam primaju samo bitne biljege predmetah koji, u ostalom, mogu različni biti. Tako n. p. u pojmu, u rieči čovjek, stoji sva umna živina, prem-da je razlika medju nami i medju Sokratom ili Cezarem; u pojmu i izreki biel čovjek, stoji Arab i Finac, prem-da je i medju njimi razlikah, u pojmu i rieči biće, stoji sve što biva i biti može, prem da je razlika n. p. medju Bogom, kamenom, vodom, drvetom, čovjekom, itd. Nemojmo to zaboraviti i sjetimo se, da pojmove takove gradi i graditi mora znanost, teorija; nu život, praksa, ide svojim putem. Znanost bo gradeć pojmove, pazi samo na znamenite skupne stvari, a razpravljajuć pojmove ona pazi drugda, gdje treba, i na malenkosti tako da i medju dviemi palci nalazi razliku. Ova će nam opazka dobro doći. Sada, kažite mi, koj je razlog da znanost zove one narode plemenom romanskim ili latinskim, ove plemenom germanskim. Po tih plemenih lakše će nam biti suditi vaše pleme slavjansko.
Prost. Taj razlog znadu i babe, evo ga kad ga želite čuti, to vam je: jedinstvo krvi i jezika, jedinstvo narodnosti.
Stek. Starinom, u Italiji, bijaše uz Rimljane na desetke, možda na stotine drugih, različnih narodah. Tako onda bijaše i u Francezkoj, i u Španjolskoj. Selenjem narodah, natrpa se u one zemlje na desetke, možda na stotine novih različnih narodah. Današnji stanovnici ovih zemaljah, djeca su onih velikih smjesah. Sada — učenjake da propustimo—, mislite-li da se ima barem dekla francezka, talijanska ili španjolska, koja bi rekla da je n. p. Cimber, Got, Frank, itd. itd. brat ili rodjak n. p. Samnićaninu, Marsu, Volsku, Mauru, Vandalu, itd. itd. mislite-li da se ima dekla koja bi rekla, da oni narodi njekada jedan narod bijahu?
Prost. Tu govoriti o bratinstvu, ili svojti, ili jedinstvu, po krvi, bila bi očita nespodoba. Dakle ostaje samo jezik.
Stek. S jezikom stoji ovako: imamo rimskih knjigah; znamo da su Rimljani one sve tri zemlje osvojili; da su u nje uveli svojih naselbinah, svoje gospodstvo, svoje zakone, svoj jezik, i da su to sve držali na stotine godinah. Dakle time bijahu sve ove zemlje rimštinom ukvasane i zadojene; narodi onih zemaljah, pridržav ono svojih riečih što su ih imali, uzeše od Rimljanah druge rieči, pak ih po svojemu izgovaranju, po ćudi svojega jezika prekrojiše. Tako oni i danas, ili primaju rimske rieči, ili izmišljavaju nove, ili rieči izvadjaju, time živu i napreduju njihovi jezici. Tu, dakle, nije čudo što iverje nepada daleko od klade, što su oni jezici slični. Ali nitko nemože reći, da su oni različni narodi njekada jedan jezik imali, ili da su ga se skupa učili. Oni narodi bijahu jedna država, oni svi primiše odgojenje rimsko. S toga, znanost razumjeva, pod romanskim plemenom, one narode koji su prvi baštinici Rimljanah, koji su, po njekoj način, novi Rimljani.
Prost. Sasvim naravski, i o tomu sam drugčije mislio.
Stek. O Germancih nezna poviest koliko o Romancih. U zemlje Germanacah, većinom barbarske, niti se je jači dao, niti je u njih ostao drugi osim tko drugamo nije mogao. S toga nezna se kako su se starinom mješali oni, Skandinavci, Celti itd. S vriemenom, kad bijahu poznani točnije, uze ih znanost zajedno pleme po jeziku. Jer, prem je znatna razlika medju jezikom n. p. englezkim i danskim, njih je jedan drugomu sličniji nego-li n. p. taljanskomu, kako no je i Finac sličnji, po obličju, Arabu nego-li Crncu ili Žutcu. Time je razjasnjen postupak znanosti: Romanci i Grmanci samo su pojmovi, samo rieči, a naroda ili plemena romanskoga, ili germanskoga, u životu, u istini, neima. Francez kaže da je on Francez, samo Francez, Talijan da je on Talijan, itd, Englez da je on Englez, Holandez da je on Holandez, itd. i razbiti će vam glavu ako ga zazbilja zovnete Romancem ili Germancem. Oni nemare ako ih sve razumjevate pod stanovitim pojmom; ali dok se govori o životu, o narodu, njih se svaki drži samo svojega imena, svojega naroda. Kakovi stojite s vašimi Slavjani?
Prost. Na taj način nikako. U pogledu na krv, naše bratinstvo ili rodbinstvo stoji još crnije nego-li ono Romanacah ili Germanacah. Tko da pobroji sve narode Scitije i Ilirije prije, za i poslje selenja narodah, tko će reći da se je n. p. hrvatski Liburnez ljuljao u istoj koljevki u kojoj n. p. i ruski Antropofag, ili da se je n. p. hrvatski Dardanac učio jezik u istoj učionici u kojoj n. p. i ruski Scir? U pogledu na jezik, ako stojimo kako i Germanci, onda je Slavjanin i slavjanstvo samo znanosti čedo, samo, po njekoj način, izmišljotina, ili, kako rekoste, prazna rieč, sanjarija. Dakle neostaje nam drugo nego da njekadanji narod slavjanski smatramo, ako je moguće, naprama Rusom, Poljakom, Hrvatom, itd. onako kako smatramo narod rimski naprama Francezom, Talianom, itd. Možemo-li to učiniti? Ako možemo, dosta kukavno stojimo; jer medju nami neima pravoga bratinstva ni jedinstva, nego su te rieči bez dostojna, skoro bi rekao bez svakoga sadržaja. Ako-li za nas nisu Slavjani ono što su Rimljani za Romance, onda, s moje strane, s bogom ludovanje. Na vami je rieč. Što sudite o njekadanjih Slavjanih.?
Stek. To pitanje zahtieva množinu odgovorah. Ona prva opazka učini premnogo da se brzo razumismo. Ovdje bi triebovali više opazakah. Ali jer nas jedan drugoga neuči nego nas jedan drugomu odkriva svoje nazore, jer nepretresivamo povjest nego samo umujemo nad povjestničkimi podatci: gledati ćemo da tu svrhu što je moguće u kraće postignemo.
…
II.
…
Prost. Ja o tomu ni malo nesumnjam; dobro da kazaste; ako nemogu iztražiti ja ni vi, možda će iztražiti tko drugi. Nego malko ste me smutili. Bi reći da smatrate sve pučanstvo naše domovine za Hrvate. Ako je tomu sbilja tako, vi imate čudan pojam o narodnosti, a čini mi se da si i protislovite. Mnogi smatraju same Štokavce, ne Kajkavce ili Čakavce, za prave Hrvate. Trebam da mi još i to razjasnite.
Stek. To je pitanje po slavski. Za Varona njekoj hrdjelj prigovara povjestniku zašto da ovaj nekaza tko bijaše, mislim Evandrova prašukunbaba po majki. Na to odgovara Varo: a koj nas zna tko nam je prašukunaba po majki? I od moje strane primite taj Varonov odgovor. Svaki je narod smiesa različnih narodah, različne krvi. O nijednom Hrvatu nemože se reći, da u njemu neima krvi n. p. rimske, ili grčke, ili koje barbarske, a može se reći da danas neima nigdje same i čiste krvi Hrvatah iz VII. vieka, kako ni one od nijednoga naroda iz onoga doba. To se je kroz vjekove tako pomiešalo, da je svaki narod, svoje vrste, kov Korintiački. Što imamo najčistie hrvatske krvi, ta je u plemstvu Turske, ona bo se ovo 400 godinah najmanje mješa s tudjom krvju. Kako s krvju, tako nam je i s narodnosću, s jezikom: neima, iz VI. vieka, ni po jeziku čistih Hrvatah. Nije dokaza da već u VI. vieku nebijaše kod otacah naših i štokavština, i čakavština, i kajkavština, nije dokaza da ih je koja kasnije nadošla. S narodom žive i razvija se, ili propada takodjer njegov jezik, njegova narodnost. Tko će uman reći da n. p. moji, Velebitćanina, stariji njekada nebijahu Čakavci ili Kajkavci, a stariji n. p. današnjega Zagorca ili Korušca, da njekada nebijahu Štokavci? I u tomu pogledu naš se je narod izmešao kako i u onomu krvi. Već kod Dukljanina bori se Čakavština sa Štokavštinom. To isto opažujemo i kasnije, i napokon evo nadvlada Štokavština. Dakle sva tri ova, da tako rečem podjezika, narodna su, hrvatska su, sveta su, dok jih se narod drži. Štokavštinom se služi većina naroda, s njome nemože nijedna sestra joj, ni Čakavština ni Kajkavština sporediti. Ništa dakle drugo nego držati se nje, i kititi, poljepšavati i obogaćivati ju takodjer uresom njezinih obih sestarah koje, sudeć po dosadanjih pojavih, neimaju veliku budućnost, kititi ju onim uresom koj bi drugačije s ovimi sestrami mogao propasti. Narodnost je kako i sol ili kvas, pametno, naravno, upotriebljena: ona obuzme svu hranu, pak itako njih samih, čistih, neima u hrani. Narodnost hrvatska, gospodivšega naroda, nadahnula je cielo pučanstvo naše domovine, premda ove narodnosti čiste danas nigdje neima. Za ono nadahnuće htjelo se je vriemena, ja se nebi bojao reći da n. p. još u VII. vieku, nebijaše u pučanstvu Hrvatske, ni petina pravih po jeziku Hrvatah. A danas, osim novih pojedinih došlacah, neima u našoj domovini, po jeziku, po narodnosti, naroda osim naroda hrvatskoga. Pogledajte kako je, u tomu pogledu drugdje. Tko pita da-li je n. p. Gaskonac, Bretonac itd. Francez; tko pita jeli n. p. Jules Simon Rimljanin, ili Got, ili Gal, ili Frank itd.? Takovih ludorijah neima osim u slavskih glavah. Drugdje bo svatko zna da je n. p. i Gaskonac, i Bretonac itd. Francez, da je i Jules Simon Francez; a za krstni list ili za pašuš njegovih prašukunbabah, za doznati jezik njihova rodna mjesta, nitko nepita. Jeli vam taj nacrt o narodnosti našoj dosta jasan?
Prost. Skoro i jasniji nego li sam trebao. Iz svega se vidi, da kod nas neima ničesa onoga što je kod svih drugih narodah, a da je kod nas sve česa drugdje nigde nije: gdje nikada nije bilo nikakova jedinstva, kako n. p. u Italiji ili Njemačkoj, tu se ili radi o jedinstvu, ili ono sa već uvadja u život; kod nas ciepa se, razkida se jedinstvo. Zamjerili mi vi, nezamjerili, ovdje mi je svejedno, ja vam kažem istinu kakovu težko da ste ikada do danas čuli. Ta je istina da vi Stekliši griešite proti Hrvatom i Hrvatskoj, kada Slavjane, Magjarolce i kako se sve zove taj nečisti nakot, zovete blagom, marvom, ili kojim drugim dosada običajnim imenom, čuvajte vašu čovječnost, vašu ugladjenost, za ljude; izdajice naroda i domovine trieba zvati pravim imenom. Doći će vrieme gdje će ovi okrinkani urotnici proti Hrvatskoj, sami, na sav glas vapiti da su bili glupani, niemo blago, kadno su Hrvatsku izdavali. Jeli pravo, da im taj izgovor, ta izpovjed, pomogne, da ih obrani od pedepse koja jih ide? Nije. Jer, neznati stvar koju se nisi naučio, nije uvieke grieh; nu upušćati se navlaš u posao od kojega stoji čast i sreća domovine, bez da se u taj posao razumiš; hotice, u supor opomenam razumnikah, ostaviti pravan temelj pak se dati na bezzakonje; izmišljavati sanjarie ter njimi narod obmamljivat i trovat; izdavati se za zastupnika slobodna naroda, živjeti iz žuljah toga naroda, pak taj narod proglašivati sužnjem svakoga komu se pohtije izdati se gospodarom njegovim; jednom riečju: svaki korak, svaku rieč naperiti za osramotiti, poniziti, zasužnjiti svoj narod, tako raditi, lupežtina je, koju još na ovomu svietu čeka sjekira. Nevidite li da Slavjani, da Magjarolci, po uredjenoj osnovi rade o propasti Hrvatah? Nevidite li da sami hrvatski narod radja i svojom krvju uzdržava svoje izdajice? Nevidite li da nas hrvatski Nehrvati cicpaju nemilije i na tanje negoli su to učinili svi izvanjski neprijatelji Hrvatske, sva stoljeća, sve nesreće koje smo do danas preživjeli? Nevidite li da je ova krštena živina, starinska žica one proklete pasmine, koja je od njekada omrazila narod i ime hrvatsko, kod svih muževah i narodah napriedka i slobode? Nevidite li da vodje Magjarolacah, i svi njihovi aktivni pristaše nisu bezumna marva, nego prepredani tati slobode, časti, i sreće Hrvatah? Nevidite li da oni, pomoćju tudjinacah, izmišljavaju u Hrvatskoj narodnosti kojih u njoj neima; da nalaze njekakove kraljevine i carevine kojih nikada nije bilo; da prazne, po tudjincih skovane naslove, oni primaju za gotove države; da oni govore u ime njekakove „trojedne kraljevine“ u ime njekakovih Jugoslavjanah i Ilirah, o zemljah i narodih, o kojoj nitko uman ništa nezna? Neznate li zašto se oni drže te izmišljotine „trojedne kraljevine“, tih izmišljenih imenah i narodah? Zato da nam se sviet smije; da se Hrvatu nepovrate prava i domovina, nitko bo neima dužnosti naprama „trojednoj kraljevini“ koje neima na svietu ni u javnu pravu, nitko nije vezan naprama sanjariji poznatoj pod imenom Jugaslavah ili Ilirah, a mnogi imaju dužnosti naprama kraljevini Hrvatskoj, naprama narodu hrvatskomu. Dokazaste kako valja, da cielo pučanstvo medju Macedoniom i Njemačkom, medju Dunajem i adriatičkim morem, ima samo jednu narodnost, samo jednu domovinu, samo jedan život, život hrvatski, pak itako nećete da vidite što radi ta urota svom svojom i tudjinskom silom, nego te očite izdajice smatrate samo blagom? Ako i u buduće ostanete kod toga imena i kod te ugladjenosti, ako budete i nadalje sakrivali te lupeže, nemojte se čuditi kada čujete da pravi Hrvati zovu vas Stekliše blagom; obračunajte vaše zasluge i griehe s vašom čovječnosću, ako se najdete pomješani medju izdajicami Hrvatske, i zapamtite da je izdajicam naroda i domovine sudac i ovršitelj svaki onaj koj i biesnu paščetu. Vidite li, da vam kažem i pravo i istinu, znate li da uz suho gori takodjer i sirovo?
Stek. Hvala da ste počeli kasno pitati, dvaput hvala da sami odgovarate na vaša pitanja. Tko bi bio rekao na početku ovoga razgovora da ćete vi tako liepo tumačiti zašto je narod hrvatski ovako zabačen, ovako neznatan u očiuh mnogih ljudih i narodah, da ćete meni tako znanstveno razjasnjivati tko je uzrok današnjemu stanju Hrvatah?
Prost. Tako je kada čovjek k sebi dojde. Pazite ove ljude od njekada do danas, oni su vazda isti, vazda proti Hrvatskoj, vazda okrinkani da ih prostota nepozna. Dok su dovršili Ilirstvo, eto Slavstva, Jugoslavstva. Ciepaju narod na toliko stranakah koliko ima tudjinacah od kojih se oni čemu nadaju. Naučeni živjeti samo iz spletakah, iz plazenja, iz izdaje, oni niti se šta poštena uče, niti što koristna po narod i domovinu rade. Pomoćju izvanjskih neprijateljah, oni zasukuju narod i kažu u njegovo ime da sam Hrvat nije zato da svoj kruh reže nego da mu ga drugi mora rezati i dieliti; to oni uče narod, dok Crnagora, Patagonia, svaki čovjek pod suncem voli biti svojim gospodarom, nego tudjim slugom. Kad nemogu sami dospieti, da narod u tomu duhu truju, oni zovu na pomoć smeće svih narodah: obtrpaše inostranci Hrvatsku, svaki nam se Barbar izdaje za autoritet, mi smo pod skrbničtvom Barbarah, mi smo tudjinci u našoj domovini, i riedki nas se usudjuje reći da smo Hrvati. Magjarolci znadu i rade o svemu samo ne o narodu hrvatskom, samo ne o pravu Hrvatske; kod njih je red na Hrvatih samo onda kada treba za njihove lopovštine krv prolievat i plaćat. Što je god za Hrvate pravo i dobro, tomu, kod Magjarolacah, nije vrieme; kada se radi tudjinu braniti; Hrvati su im svemogući a kada se govori da Hrvati budu svoji, Hrvati su im preslabi. Ali nekoristi vami kaživati tko su ovi ljudi i što rade: vi s njimi nedrugujete, u narodu neživete, pak niti nemožete znati ni vjerovati kako je u narodu.
…
OPASKA
“Premda tri temeljna dokumenta na kojima HDZ gradi svoju politiku – Prednacrt programskih osnova (od 28. veljače 1989.), Programska deklaracija (od 17. lipnja 1989.) i Proglas (od 29. studenoga 1989.) – nose pečat određenih okolnosti danoga povijesnoga trenutka, ona u punoj jasnoći i nedvosmisleno iznose programske ciljeve HDZ-a. A kad je riječ o njima, onda prije svega valja poći od toga da postoji bitna razlika između HDZ-a i ostalih političkih stranaka u Hrvatskoj. Ona je u tome što HDZ, na istoj razini uz opća načela ljudskih, građanskih prava i opće parlamentarne demokracije – i k tom izričitije i sustavnije, odlučnije i dosljednije od svih drugih, postavlja i zahtjev za pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje i državnu suverenost.
To proizlazi iz same činjenice što ovaj program i politiku gradimo – osim na općim demokratskim načelima suvremene civilizacije – na trima bitnim sastavnicama i odrednicama novije hrvatske povijesti. Na onoj starčevićanskoga hrvatskoga povijesnoga državnog prava, uobličenog u slobodarske ideje velike Francuske revolucije. Pa na radićevskom općečovječanskom republikanizmu koji je državotvorno hrvatstvo prenio u najšire pučke slojeve. I, napokon, na onoj pozitivnoj jezgri iz tradicija hrvatske ljevice što je proklamirala pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje, koje je sadržano i u načelima AVNOJ-a i zavnohovske Hrvatske, a sputano jednostranačkim centralizmom i utopijom komunističkoga društva.
Oblikujući ovakva programska polazišta HDZ-a, prosudili smo da je svaka od ovih sastavnica, sa svim svojim sljedbama, odigrala važnu ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti, ali da nijedna nije do kraja ispunila svoje ciljeve. I to, koliko zbog objektivnih okolnosti, toliko i zbog programskih i subjektivnih manjkavosti i jednostranosti. Držimo da u sadašnje doba ciljeve hrvatske politike može ispuniti samo program koji bi sažimljući sva njihova pozitivna iskustva bio kadar odgovoriti na sve izazove novih, promijenjenih okolnosti.
U slijedu djelatnosti HDZ-a, naš proglas od 29. studenoga 1989. nedvojbeno je dokaz takva pristupa. Njegovo povijesno značenje proizlazi iz više razloga. Prvo, po svojim ciljnim zahtjevima taj proglas spada u rijetke, najznamenitije dokumente novije hrvatske povijesti. Drugo, po svojem sadržaju on je jedini iz hrvatskih redova na razini suvremenih demokratskih gibanja u srednjo-istočnoj Europi. I treće, nijedna od hrvatskih političkih stranaka – kako onih na vlasti tako i u oporbi – nije se usudila taj proglas niti otvoreno poduprijeti niti javno osuditi. A budući da i nakon toga proglasa, i usprkos njemu, ima još više nastranih tumačenja, ili pak nerazumijevanja samih programskih ciljeva HDZ-a, iz tabora protivnika svakog hrvatskog programa, ali i iz samih hrvatskih redova, potrebno je neka pitanja razjasniti.
Zlonamjerno poricanje ciljeva HDZ-a, s jedne strane ili pak s druge, njihovo neshvaćanje, ili jednostrano i dvojbeno tumačenje ima različite izvore i namjere. Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavensko velikodržavnih shvaćanja vide u programskim ciljevima HDZ-a ništa drugo do zahtjev za obnovom ustaške NDH. Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka “kvislinška” tvorba i “fašistički zločin” već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskoga krojila “novi europski poredak”, tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome, NDH nije bila samo puki hir osovinskih sila već je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika.
Oni što nas iz hrvatskih redova napadaju zbog toga što smo postavili zahtjev za “teritorijalnom cjelinom hrvatskoga naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama” dokazuju da ili nemaju pojma o povijesnim i geopolitičkim čimbenicima, što na dulje staze uvjetuju sudbinu pojedinih naroda, ili im do nje nije stalo. Okrivljujući nas da time izazivamo pogibelj od građanskoga rata, zaboravljaju da smo mi taj zahtjev postavili nakon što su planovi o stvaranju Velike Srbije, u okviru ili izvan već narušene avnojske Jugoslavije, izneseni već i pred međunarodnu javnost, i u to doba raspada jaltskog i oblikovanja novoga europskog poretka. A tko u ovakvim unutarnjim okolnostima, stvorenim osobito kosovskom i srpsko-slovenskom krizom, zbog kojih se otvoreno raspravlja o mogućnosti raspada Jugoslavije, a pogotovu u promijenjenim međunarodnim prilikama, u kojima poglavari velesila Bush i Gorbačov izjavljuju da se mora poštivati volja pojedinih naroda – ne vidi potrebu, štoviše nužnost, da progovori sa stajališta povijesno-geopolitičkih probitaka hrvatskoga naroda, takav zaista nije pozvan da govori u njegovo ime.
Postavljajući svoj zahtjev, mi smo imali na umu da je i po sadašnjem Ustavu Bosna i Hercegovina također nacionalna država i hrvatskoga naroda. Taj naš zahtjev bio je izraz i nastavak samo gledišta takvih hrvatskih političara, prošloga i ovoga stoljeća, kakvi su bili otac domovine dr. Ante Starčević, pa Mihovil Pavlinović, dr. Ante Trumbić i Stjepan Radić. Oni su redom govorili o Bosni i Hercegovini sa stajališta njihova geopolitičkog jedinstva i s Hrvatskom i sa Zapadom, ne dvojeći o tome što bi njihov narod referendumom odlučio gdje mu je mjesto.
One pak što nam zamjeraju, da je program HDZ-a nacionalističko-separatistički, željeli bismo podsjetiti tek na neke činjenice. Hrvatski je narod jedan od najstarijih europskih naroda. On i od gubitaka svoga samostalnoga hrvatskoga kraljevstva nikada nije izgubio svojstva nacionalne i državne samobitnosti. Kako se i na osnovi čega može očekivati da bi se on mogao pomiriti s kršenjem njegovih suverenih prava u današnje doba kad se na svjetskoj pozornici kao subjekti međunarodnog poretka javljaju do jučer nepoznati nepovijesni narodi?! U doba Prvoga svjetskog rata, Slovenci su se npr. u bečkom parlamentu pozivali na hrvatsko povijesno državno pravo, a danas bi velikosrpski hegemonizam prihvatio i njihovo odcjepljenje u težnji da laganije ovlada Hrvatskom, ili da u Veliku Srbiju uključi tri četvrtine njezina teritorija.
Zbog svega toga valja podsjetiti da po svojim programskim ciljevima – napisanim potkraj 20. stoljeća – HDZ nije bio i ne želi biti ispod programskih zahtjeva hrvatske politike s početka ovoga stoljeća. A evo kako je te zahtjeve postavio u biti vođa i učitelj hrvatskoga naroda Stjepan Radić nakon sjedinjenja 1918. Budući da je zajednička država jugoslavenskih naroda nastala po volji sila koje su stvarale europski versailleski poredak, onda hrvatski narod traži svoju republiku, a Srbija neka ima svoju kraljevinu… I tada i kasnije Radićeva seljačka stranka označila je ciljeve hrvatske politike geslom “moja puška na mome ramenu, a moja lisnica u mome džepu!” Između dvaju ratova ušlo je u svijest običnoga čovjeka da bez toga nema ni slobode ni republike hrvatskoga naroda, a danas kao da to ne znaju ni tobože učena gospoda političari.
U svezi s programskim polazištima i ciljevima, valja nam razjasniti naše pozivanje na avnojska i zavnohovska načela, a i naš odnos prema konfederalizmu, što će reći i prema SFRJ. Ovo smo dužni učiniti s obzirom na brojna pitanja ne samo našega članstva iz domovine i iseljeništva, nego i mnogih predstavnika međunarodne javnosti koji su zaokupljeni i problemom opstanka ili rasipa Jugoslavije.
U svojim programskim osnovama mi smo se pozvali na avnojska i zavnohovska načela ne zbog nekih političko-taktičkih pobuda, nego zbog najdubljih povijesnih i međunarodnopravnih razloga. Ali isto tako ne zbog nekog ustavobraniteljskog stajališta prema avnojskom poretku, već radi njegove nadogradnje pa i nadilaženja, pače i izlaza iz njegova vrijednosnog uporišta. Naime, u avnojevsko-zavnohovskim osnovama za izgradnju jugoslavenske državne zajednice bila su sadržana načela pune ravnopravnosti svih naroda, a također prava svakoga, pa dakako i hrvatskoga naroda, na samoodređenje do odcjepljenja. Samo zbog zaklinjanja na ta načela pred domaćom javnošću i pred međunarodnim čimbenicima Tito je mogao obnoviti duhovno i zbiljski raspalu jugoslavensku državu. Poslije je, međutim, to pravo ostalo samo deklarativna krilatica poticane i održavane iluzije o mogućnosti stvaranja nekakvoga socijalističkog jugoslavenstva. Time je avnojevski federalizam, skrojen po sovjetskom uzoru, upadao u sve veću nedosljednost i proturječnost, kojih se nije oslobodio ni znatnim poboljšanjima Ustavom iz godine 1974.
Tu su dijelom i korijeni unitarističko-hegemonističkih teorija da su svoje pravo na samoodređenje narodi SFRJ jednom zauvijek potrošili, već samim time što su se našli u ovoj državnoj zajednici pa da im više nema nikakva drugog izlaza. A to je čista besmislica sa stajališta međunarodnoga prava, a pogotovu povijesne zbilje otkad ima naroda i državnih tvorbi.
No, naše pozivanje na ta načela imalo je i drugu, povijesnu i međunarodnu dimenziju, koja je od ne manjeg značenja od nezastarivosti i neotuđivosti prava naroda na samoodređenje. Riječ je, naime, o tome da se sa ZAVNOH-om utemeljenom Federalnom Državom Hrvatskom – hrvatski narod na kraju Drugoga svjetskog rata našao na strani pobjedničkih demokratskih sila. A to je bilo od dalekosežne povijesne važnosti. Ako ne može biti dvojbe da je hrvatski narod skupo stajalo uspostavljanje Titove jugoslavenske federacije, onda se još manje može dvojiti o tome da bi bez SR Hrvatske njegova sudbina bila neusporedivo teža. Da nije bio i na strani pobjednika, hrvatski narod, nakon propasti NDH s osovinskim silama, ne bi mogao izbjeći plan četničkog genocida, posljedice kojega su mogle biti katastrofalne. Osim toga, nikada se ne smiju smetnuti s uma povijesne zasluge zavnohovske Hrvatske (što će reći hrvatskih komunista i partizana) što je u Ustav Hrvatske konačno ušla Istra, te vraćena Rijeka i Zadar, Cres, Lošinj i Lastovo.
Zbog svega toga, samo postojanje SR Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda – bez obzira na to koliko njome iz mnogih razloga bili nezadovoljni – pružalo je i dalje polazne osnove za opstojnost i dalje napore za oživotvorenje pune državne suverenosti hrvatskoga naroda. To su bili razlozi našeg pozivanja na avnojska načela, a ne neka težnja za puko vraćanje (restauraciju) njegova federalna poretka, kad je on već bio skršen miloševićevskim velikosrpskim neoekspanzionizmom, a i odlučnim slovenskim zahtjevima za uspostavu dosljedno konfederativnih odnosa. HDZ je od samoga svoga početka čvrsto i nedvosmisleno dao znati da je na strani opravdanih zahtjeva slovenskoga i albanskoga naroda na Kosovu, dotično protiv hegemonističko-unitarističkoga ugrožavanja svakog naroda. Sa svime što do sada rekosmo dan je zapravo odgovor i o našemu shvaćanju konfederalizma.
Onima iz unitarističkoga i birokratskoga tabora što nas, već zbog samog spominjanja konfederalizma, optužuju za separatizam i razbijanje državnog jedinstva i ne želimo odgovarati. Kad-tad morat će se pomiriti s time da o suverenitetu hrvatskoga naroda ne mogu odlučivati drugi, nego on sam, dotično njegovi pravi, izabrani predstavnici.
Zaslužuje, međutim, našu pozornost zabrinutost onih hrvatskih ljudi koji nas pitaju nećemo li se i mi – samim dopuštanjem rasprave o konfederaciji – zaplesti, ako ne i izgubiti, u labirintima nekakve treće Jugoslavije, jer, gledano očima svega povijesnog iskustva, oni ne mogu biti ništa manje zamršeni i bezizlazni negoli što su bili u prvoj i drugoj.
Na ovako ozbiljno pitanje valja nam i ozbiljno odgovoriti. Prije svega, valja imati na umu da je HDZ u postavljanju svojih programskih ciljeva, a i sve svoje djelatnosti, morao voditi računa o postojećemu ustavno-pravnom poretku u SFRJ, a ne manje i o međunarodnom poretku, dotično o shvaćanju jugoslavenskoga i hrvatskoga problema u europskoj i svjetskoj politici.
Djelujući u tim okvirima, ali s odlučnim opredjeljenjem da ih mijenjamo demokratskim putem, mi smo u samom početku naš zahtjev, da unutrašnji odnosi u SFRJ moraju počivati na konfederativnim osnovama – postavili do kraja jasno i nedvosmisleno. To je za nas pretpostavka da hrvatski narod može sam – posredovanjem slobodno izabranog predstavnika ili izravnim svenarodnim glasovanjem – odlučiti o svojoj sudbini. Drugim riječima, osigurati sebi pravo da na demokratski način može ostvariti svoje samoodređenje i punu državnu suverenost, u sukladnosti s općeprihvaćenim načelima u današnjemu svijetu.”
Franjo Tuđman
I Opći sabor HDZ-a
24. veljače 1990.
