Anđeo

Audio TTS

$8,14

Podijeli

Opis

Priča o olovnim vremenima
Koliko je samo pitanja pred mene kao čitatelja otvorio roman poznate hrvatske književnice Katarine Pejaković, koju je život odveo daleko od njezinog Osijeka, ali nije mogao oduzeti sjećanja na Domovinu i nikada neće moći utihnuti taj domovinski zov, jer autorica ima svoga anđela. I zato nije čudno što roman tako lijepoga, među Hrvatima tako dragoga i često korištenoga imena, ne može i da hoće ravnodušnim ostaviti onoga tko ga bude čitao. Anđeo? Hrvati su se često vrlo kreativno izjašnjavali o anđelima, pa tako imamo umjetničke slike, kipove, pjesme, kompozicije, filmove, pa i romane koji opisuju neku radnju, a koriste taj pojam. Anđeo je sam po sebi draga pojava, koja nam pomaže u nevoljama, tješi u žalostima, priskače u pomoć kada više ne možemo sami,…
„Anđeo“ Katarine Pejaković je tu kad se digne obrva drugarici Rakić ili kad se komunistički sin počne praviti važan. On je tu i kad se ne smije progovoriti istina, u časovima i trenucima kada moraš biti tih, a najradije bi vrisnuo prokleto moćnog glasa da sve probudiš, da brda premještaš. „Anđeo“ Katarine Pejaković, iz 60-tih godina prošloga stoljeća u Osijeku je svojevrsni govornik o jednom vremenu, o jednom mučnom vremenu u kojemu je zločin virio iz svakoga znaka crvene petokrake. Bila je samo ideologija, ali ideologija bez Boga, čovjeka i istine. I u takvoj ideologiji živote su plaćali mali. Mali, ali veliki. Oni koji su išli na misu kad se nije smjelo, oni koji su bili bolesni kad se nije moglo biti bolestan i oni koji su vjerovali da dobro ipak pobjeđuje mada nigdje nije bilo tračka naznake da bi moglo biti bolje.
Slike koje Katarina reda u svom „Anđelu“ slike su koje mogu crpiti samo osobe koje su prošle slične stvari, pa mi je bilo dovoljno pročitati samo nekoliko uvodnih rečenica da shvatim kako nam je Katarina u zrelim književnim godinama donijela i zrelo autobiografsko djelo. Ono što je ona u svom Osijeku proživjela za vrijeme komunizma i sve ono što joj je majka proživjela u rodnom Kupresu netom poslije Drugoga svjetskoga rata, samo je bio uvod u bol kakvu je osjećalo hrvatsko izvandomovinstvo u onim teškim danima kada duša pati za rodbinom i prijateljima, a ti u dalekoj Kanadi, ne samo da ne možeš pomoći, nego si u situaciji da ti nitko ne vjeruje, a nemaš načina onima koji bi možda i bili prijatelji prikazati stvar onako kako u stvarnosti i jesu.
Roman „Anđeo“ autorice Katarine Pejaković je nešto više od knjige, više od romana koji govori o upornom nastojanju Hrvata-katolika u komunističko vrijeme, pa i za vrijeme Domovinskoga rata da održe život unatoč navalama silnih jahača apokalipse, kosaca smrti, koji ne biraju sredstva kako uništiti jedan narod kroz stoljeća. I upravo u moćnom svijetu, gdje im se ne vjeruje baš mnogo, hrvatski iseljenici žive spajajući često nespojivo preživljavajući na razne čudesne načine, unatoč zločinima koji se uporno ponavljaju bez krivnje i njihova nauma.
Katarina Pejaković ovim svojim djelom nastoji prikazati one vidove života koji bi mogli biti izvor za nova istraživanja o istini koja je nestala pod nasrtajima sila, ali i onoj koja je ipak sačuvana u onom što zovemo kolektivno sjećanje i vezivno tkivo koje nas može održati u okviru riječi koje imaju čak i snagu zaklinjanja. Pojedinosti o nadnaravnom i negiranja nadnaravnog od strane komunista koje ovaj tekst čine napetim su proširile tkanicu od nadnaravnog i pomogle da se olakšaju shvaćanja tragičnoga vremena i događaja u njemu. Uistinu velika galerija likova (Vlasta, Branimir, Darko, Rakićka, Bilićka, Zdenka, Mirjana,…) nižu se putem života kojim glavna junakinja putuje u romanu, pa je tako i kompozicija djela građena na horizontali puta i vremenskoj vertikali kojom se vraća u prošle godine.
I na kraju, glavna junakinja je zapravo i spasitelj svoje Hrvatske. Ona opet ima najteži zadatak. Ona je ta osoba koja drugima govori istinu i, za divno čudo, drugi ju razumiju. Eto, to je ta iseljena namučena i izvandomovinska Hrvatska: namučena u jednom periodu života, a onda postaje spasiteljica. Glavna junakinja je svojim predavanjem odškrinula vrata istini, ali i pomoći svijeta. Njezine riječi nabijene emocijama, iskrenošću i ljubavlju otvorila su vrata onih koji su toliko željeli saznati pravu istinu. I upravo, to traganje za dragocjenim ulomcima posude ljubavi koju je junakinja baštinila od osječkih i kupreških paćeničkih generacija i kroz krhotine koje su i nju samu pri tim patnjama okrznule pronašla snagu kojom svjedoči o mraku vampirskih ambisa i vrtloga koji su pirovali našim slavonskim ravnicama, planinama u Bosni i drugim tužnim hrvatskim krajevima, a svi ti mrakovi i vampiri mogu se uvijek prebroditi mostovima ljubavi koje nam daje Isus Krist, možemo ih i zakopati i uz palicu koja nas čuva proći dolinom smrti i ostati neoskvrnjeni,
Roman „Anđeo“ nudi odgovore na sva pitanja s početka ovoga teksta , ali na autentičan način, onako kako je autorica i proživjela i od trenutka izdavanja zasigurno će biti posebno osvježenje na čitalačkom nebu, ali istovremeno i dokument jednog vremena. Ne ponovilo se.
U Zagrebu, na Štefanje, 26. prosinca 2020. godine.

Anto Pranjkić


Riječ autorice
Prepričavajući iskustva iz djetinjstva, shvatila sam da se premalo razmišlja o dječjim doživljajima i kako ona određuju naša vjerovanja i stavove kroz život. Odnos dijete-roditelj ima glavni utjecaj na većinu aspekata dječjeg razvoja. To je prvi stvarni međuljudski odnos koje dijete doživi i po njemu vrlo često mjeri sve ostale buduće odnose. Što su iskreniji i otvoreniji, tim roditeljske vrijednosti i ponašanje imaju pozitivniji utjecaj na samopoštovanje djece, školska postignuća, kognitivni razvoj i ponašanje.
Dokazi za to su mnogobrojni u generacijama Hrvata rođenim izvan Domovine. Većina ih nisu posjetili Hrvatsku, ali o njoj govore s više ljubavi nego o zemlji gdje su rođeni i odrasli, kroz znanje stečeno u djetinjstvu iz roditeljskih priča, uspomena, običaja. Ovdje ću spomenuti dva primjera.
Francis, devedeset godišnju staricu upoznala sam u bolnici pri kraju njezine borbe s karcinomom. Kad je čula da sam iz Hrvatske, rekla mi je da i ona uskoro odlazi tamo: „U oporuci sam ostavila da me sahrane na Hrvaru, mjestu od kud su moji roditelji. Pričali su mi da je to najljepša zemlja na svijetu, pa želim tamo provesti vječnost.“
U trapističkom manastiru Trappist Haven Monastery, u mjestu Tai Shui Hang na otoku Lantau, u Hong Kong-u, srela sam redovnika Ivana Pavla Fuš . Kad je čuo da sam Hrvatica, skočio je od radosti i povikao: “Pa i ja sam Hrvat!”, i ako nikada nije ni vidio Hrvatsku. Rođen u Ohaju od hrvatskih roditelja iz Kotoribe u Međumurju, bio je jedanaestero od trinaest djece. Potaknut vjerskim odgojem i pričama svojih roditelja o nepravednom progonu i osudi blaženog nadbiskupa Alojzija Stepinca, pošao je u redovnike, i postao sluga Kristov kao Stepinac.
Kad je na Hrvatsku izvršena agresija, Hrvati širom svijeta su osjećali to kao svoj rat i uključivali se u pomoć Domovini.
Ovaj rukopis potvrđuje da su generacije rođene izvan Hrvatske odgojene u duhu ljubavi i brige za Hrvatsku, kao i to da je u Hrvatskoj povijesna istina skrivena, iskrivljena, fabricira, sistematski izostavljana iz školskih udžbenika, i prešućivana u mnogim obiteljima.
Poznati glasnogovornik preživjelih žrtava Ruande, Eloge Butera kaže: „Preživio sam tragično istrebljenje svog naroda da ostanem svjedok tog genocida i moja je prva dužnost činiti sve da se nikad ne zaborave nevine žrtve! Ja sam svjedok i dok god živim svjedočiti ću istinu.“
Naša je ljudska dužnost svjedočiti stradanje Hrvata u Domovinskom ratu onima koji o tom znaju manje i onima koji nastoje istinu iskriviti, i naše stradanje umanjiti, ili izjednačiti s agresorskim.
Iskreno želim da na ovim stranicama nađete poticaj i hrabrost da i vi postanete svjedok.
Na kraju, zahvaljujem mojoj obitelji na potpori kroz sve godine rada i prepričavanja hrvatske istine u kanadskim krugovima. Zahvaljujem svojoj nećakinji, Marici Pejaković, čije je strpljivo uho, i pažljivo oko dalo poveznicu ovog štiva s čitateljima rođenim u iseljeništvu. Posebno zahvaljujem mom suprugu, Anti Dukić, bez kojega puno objavljenih članaka, pjesama, priča i ova knjiga ne bi bili mogući. Njegova ljubav, razumijevanje i ustrajno poticanje glavni su pokretači mog stvaranja čak i kad nije lako uskladiti obiteljske i poslovne obveze i ostati predana pisanju.

Katarina Pejaković


Anđeo

„Zato sam danas ovdje s vama“, obratila sam se kanadskim srednjoškolcima i profesorskom zboru, „jer je to moja dužnost, ali ne samo moja, već svih nas, da upoznamo istinu i da je branimo. Ispričala sam vam samo jedan mali odlomak iz mog djetinjstva u komunizmu. Nadam se da vam je to pojasnilo razloge zašto se Jugoslavija i druge komunističke zemlje nisu mogle održati. I da pokušaj Hrvata da se izvuku iz tih okova nije smio biti povod nikakvom ratu, a još manje okrutnom uništavanju civila, obitelji, djece. Na svima nama je odgovornost učiniti sve da to zaustavimo. Da zaustavimo rat u Hrvatskoj!“

Dodatne informacije

Autor

Katarina Pejaković

ISBN

978-953-8261-29-9

Izdavač

BIBLIOTEKA DOMOLJUBNE KNJIŽEVNOSTI – HRVATSKI PLETER

Godina izdanja

2021

Jezik

Hrvatski