Opis
Svaka priča ima svoj svršetak. I ova o nama malim Hrvatima ga ima.
Nismo vam rekli sve o sebi, a to nismo zato da ne zaplačete kao što smo i mi plakali, kad su nam odvodili oca ili brata, a mi pružali za njim dugo, dugo male ruke, ali dragi naši više se ne vraćaju.
Ili kao što plačemo za našim domaćim ognjištem, za Domovinom, za državom. I mi smo u našim malim srcima osjetili radost slobode i vlastite države. Ta mala srca vas mole:Vratite nam ih!
ALBUM – LOGOR FERMO
I sama riječ logor izaziva nelagodu – misli nam lete na zloglasne koncentracijske i sabirne logore ne samo Drugog svjetskog rata i poraća nego i one tijekom zadnje velikosrpske agresije kroz koje su mnogi prošli, a nemali broj je u njima i ubijen. I mnogobrojni izbjeglički logori, posebice oni odmah nakon Drugog svjetskog rata, ostali su duboko urezani u svijesti Hrvata diljem svijeta, jer je na tisuće muškaraca i žena, pa i djece i starih osoba, prošlo kroz logorske čistilišne patnje i strah da bi mogli zakoračiti u slobodni svijet, tražeći ne samo sebi bolji i sigurniji život, nego da bi mogli i poraditi na oslobođenju svog naroda i domovine. Neki su se u tim logorima rodili, drugi su u njima umrli; neki su bili dulje, drugi kraće, ali svi koji su kroz njih prošli dobro znaju što znači biti logoraš: kad u očima drugih čovjek postane broj i okružen brojevima; svi brojnici sa zajedničkim nazivnikom: profugo, D. P. (displaced person), prezrena izbjeglica…
Najpoznatiji i najveći izbjeglički logor u Italiji, kroz kojeg je od 1945. do 1948. prošlo nekoliko tisuća Hrvata, bio je Displaced Persons Camp No. 8, bolje poznat kao “Campo Fermo” i “Hrvatski logor Fermo”, smješten u 17 velikih napuštenih betonskih zgrada na oko dva hektara zemlje kraj riječice Tene nedaleko od gradića Fermo. Ali nije on postao poznat radi svoje veličine, smještaja i brojnosti, nego radi visine civiliziranog života kojeg su u tim okolnostima ostvarili njegovi hrvatski “građani”. Premda logoraši, oni su svojom sposobnošću, organiziranošću i radom u Campo Fermu postigli zavidnu razinu “normalnog” civiliziranog društva, a “njihov logor” je bio nedostižan uzor drugima koji su se našli u sličnim prilikama toga vremena.
Uprava logora Fermo sastojala se od jednog britanskog časnika, jednog ili dvojice dočasnika i dvije žene britanskog Crvenog križa. Ali uskoro po dolasku prvih hrvatskih izbjeglica u logor Fermo (lipanj 1945.), među kojima je bilo sveučilišnih profesora, znanstvenika, umjetnika, svećenika, studenata, časnika, vojnika, radnika, seljaka, djece, mladih i starih…, Hrvati su se samoinicijativno organizirali da bi im život bio dostojan čovjeka. Demokratskim i tajnim glasovanjem redovno su birali hrvatsku samoupravu logora koja je, uz suglasnost Britanca, organizirala i normalizirala život ljudi u tim neljudskim okolnostima. Logoraši su bili podijeljeni u nekoliko kategorija: obitelji, samci, samice… i smješteni po nastambama. Svaka nastamba je imala svog upravitelja, bolje reći staratelja, koji se brinuo za red i potrebe svoje “obitelj”. Osim logorske kuhinje i kuhinjskog osoblja, tu je bila ambulanta, stalni liječnik, bolničarke, vatrogasci, redarstvena i sigurnosna služba, higijenska služba, vozači, mehaničari, električari, limari, švelje, brijači, učitelji, profesori, glazbenici, glumci, fotograf, športski treneri… S vremenom se razvilo i sitno poduzetništvo, koje se uglavnom bavilo trgovinom, od proizvodnje i prodaje cigareta do ponude pečene ribe i palente, da bi se zaradila koja lira i kupilo dodatne hrane za djecu i nemoćne.
Uskoro po dolasku u logor Fermo Hrvati su, među ostalim, organizirali dječji vrtić kojeg su nazvali “Hrvatska mala škola”, a ona se ubrzo proširila i otvorena je osnovna škola. Potom je utemeljena gimnazija i škola za učitelje. Održavani su tečajevi za razne jezike, za tajnice, bilježnike, računovodstvo, vozače, krojače i druge struke. Novoosnovani pjevački zbor brojio je 106 članova, među kojima je bilo profesionalnih pjevača koji su pred komunističkom najezdom završili u izbjeglištvu. Bili su to počeci glasovitog zbora “Jadran” koji je nastavio s radom u Argentini, te i danas tamo djeluje. Zbor je nastupao, među ostalim, na vatikanskoj radio postaji i drugim mjestima u Rimu. Dramska sekcija je uspješno izvodila razne predstave na novonapravljenoj pozornici u prostoriji koja je pretvorena u dvoranu za kulturna i društvena zbivanja. Utemeljeno je športsko društvo “Croatia” koje je okupilo mlade oko raznih športova: nogomet, rukomet, atletika, šakanje, stolni tenis, šah… Djelovala je i folklorna skupina “Kolo”, kao i udruga malih i velikih skauta. Bila je tu i hrvatska tiskara koja je objavljivala listove “Hrvatska” i “Ave”. Logorsku kapelicu je posvetio tadašnji biskup Ferma i odobrio da ona služi kao prava hrvatska katolička župa u njegovoj biskupiji. Iza oltara na zidu postavljena je umjetnička slika Majke Božje koja je u ruci držala hrvatski grb a ispod slike je pisalo Ave advocata Croatiae fidelissima. Crkva je bila utočište, ponos, i dika svih stanovnika logora. Sve se odvijalo pod nadzorom od izbjeglica izabrane hrvatske uprave logora koja se zdušno brinula za zajedničko dobro i za svakog pojedinca, a ne za svoje osobne potrebe i probitke. Ove i druge djelatnosti su vratile ljudima dostojanstvo i nadu te su mogli lakše podnositi logorski život u očekivanju bolje i sretnije budućnosti.
Album iz logora Fermo, odnosno preslik kojeg ovdje objavljujemo, sastoji se od dva originalna albuma koje je izradila i tekst napisala gospođa Marija Ramljak, a fotografije su djelo gospodina Augusta Frajtića. Zahvaljujući njima i fra Dominiku Mandiću, poznatom članu Hercegovačke franjevačke provincije, koji je albume sačuvao, danas imamo dragocjeno svjedočenje o životu i djelatnostima hrvatskih izbjeglica u logoru Fermo. Albumi se čuvaju u Hrvatskom etničkom institutu hrvatske franjevačke kustodije u Chicagu, te zahvaljujemo kustosu fra Jozi Grbeši što nam je omogućio i pomogao objaviti ovaj značajan dokument iz života hrvatskih poratnih izbjeglica, posebice onih najmlađih.
Gospođa Marija Ramljak bila je organizatorica i voditeljica “Hrvatske male škole” u logoru Fermo. Slike kazuju na njezinu neumornu djelatnost a njezine riječi zapisane u albumu zorno oslikavaju njezinu ljubav za djecu, kao i njezino domoljublje i vjeru u Boga. Marija je rođena 25. rujna 1909. godine u Pleternici. Učiteljsku školu je završila u Zagrebu i potom je usavršavala metodologiju i pedagogiju u Austriji. Po povratku u Zagreb, otvorila je dječji vrtić u kojem primjenjuje suvremene metode podučavanja, organizacije i utjecaja okoliša na najmlađe.
Osim toga, bavila se slikarstvom i bila je poznata kao posebno vesela, nestašna i neslomljiva djelatnica u katoličkom ženskom pokretu. U katoličkim krugovima upoznala je i svog budućeg muža s kojima se vjenčala 1933. godine. Marija, muž i njihovih dvoje male djece su završili u izbjeglištvu u svibnju 1945. i dospjeli u logor Fermo, a 1948. su našli utočište u Argentini gdje je Marija umrla veljače 1982. godine.
August Frajtić (Bileća, 1902. – Buenos Aires, 1977.) je završio srednju školu u Karlovcu (1919.) Već u mladim danima počeo se baviti umjetničkom fotografijom. Bio je organizator fotoamaterskog pokreta, a od godine 1933. član je Fotokluba Zagreb i njegov dugogodišnji tajnik. Godine 1938., prigodom Prvog međunarodnog fotoamaterskog kongresa u Beču, izabran je za dopredsjednika novoosnovane Međunarodne fotoamaterske unije. Osnivač je i prvi urednik časopisa Savremena fotografija. Frajtićeve umjetničke fotografije su bile visoko cijenjene i nagrađivane na mnogim izložbama sve do njegova izbjeglištva u Italiju u svibnju 1945. O ovom poznatom fotografu Mladen Grčević je (2000.) objavio knjigu, August Frajtić, dobri duh hrvatske fotografije. Frajtić je u logoru Fermo imao svoj fotostudio te zahvaljujući njemu možemo i mi kroz objektiv njegova fotoaparata barem malo zaviriti u život i rad logorske “Hrvatske male škole” koja je radila pod zaštitom sv. Josipa, koji je čuvao Mariju i malog Isusa u njihovu izbjeglištvu.
Neka ova knjiga bude na uspomenu Mariji Ramljak, Augustu Frajtiću i svim nekadašnjim hrvatskim logorašima u Campo Fermo.
Ante Čuvalo
NOVČANU POMOĆ
za objavu ove knjige dali su:
Hrvatska žena Grana broj 1, Chicago
HKD Napredak, Chicago
Nikola Penava, New York
Damir Radoš, California
Velika im hvala!
Riječi učiteljice Marije Ramljak zapisane u Albumu zorno oslikavaju njezinu ljubav za djecu, kao i njezino domoljublje i vjeru u Boga, a kroz objektiv fotoaparata Augusta Frajtića možemo i mi barem malo zaviriti u život i rad “Hrvatske male škole” u logoru Fermo.
Ante Čuvalo
A sada na završnoj stranici našeg albuma neliko riječi.
Pripovijedali smo vam samo o našim lijepim doživljajima,
a o ružnim – o selenju iz logora u logor; o spavanju na betonu;
o gladi; o ružnoj bodljikavoj žici koja nas okružuje; o boli za
našim očevima i braćom ne rekosmo ništa. – To čuvamo
u našim malim srcima kao dragocjeno iskustvo.
To je naš prilog, naša žrtva za onaj sveti cilj, za
koji su toliki naši pali…… Za onaj
dan i čas, u kojem će najdražom
Hrvatskom vladati- čitajte što vam
govori cvijeće s ovog našeg grba;BOG I HRVATI
