42

Opis

HRVATSKA PJESMA KROZ STOLJEĆA

Od časa, kada je pobožni pustinjak i filozof Marko Marulić, suvremenik Ariosta, Bemba i Sannazara, posvetio 22. travnja 1501. »počtovanom u Isukrstu popu i prmanciru« Dom Dujmu Balistriliću svoju historiju svete udovice Judite, »u versih hrvatski složenu«, stupa i hrvatska književnost u kolo drugih evropskih književnosti. Bilo je to u doba, kada Italija cvjetaše u najbujnijoj raskoši renesanse, trideset godina poslije smrti učenog pisca najčitanije knjige na svijetu, pobožnog redovnika Tome Kempenca (1471.), tridesetsedam godina poslije smrti najvećega gotskog pjesnika, veseloga i tužnog đaka Franje Villona (1464.), devet godina nakon što je Rodriguez Bermejo, mornar Cristobala Colona, 12. listopada 1492. ugledao u prvom svitanju žale budućega San Salvadora. Tada mnogi narodi još i ne sanjahu o svojoj pisanoj književnosti na narodnom jeziku, niti se mogahu ponositi, da su bilo čime naglasili svoju samobitnost. Uz zapisane hrvatske povjesničare, zemljo-pisce, latinske pjesnike i gramatičare, bogoslovce, pisce o filozofiji, matematici i astronomiji, prirodoslovce i pravo-znance, uz graditelje, kipare, zlatare i sitnoslikare, od kojih se jednom, Juliju Kloviću, grob i nadgrobni natpis (»de Croatia … pictor nulli secundus … qui in minimis erat maximus…«) nalazi u rimskoj crkvi S. Pietro in Vincoli s desnu stranu glavnoga oltara odmah do grobnice Julija II. s Michelangelovim Mojsijem — dakle uz velike hrvatske ljude, koji se u stranom svijetu opojiše kulturnom potrebom služenja znanju, umjetnosti i ljepoti, rodi se i potreba stvaranja hrvatskih pjesničkih djela. Od tada je već minulo preko 450 godina, izumrlo toliko crkvenih i svjetovnih glavara, potonula tolika kraljevstva i gradovi, a hrvatski narod kroči već pola tisućljeća uporedo s drugim narodima u velikoj uljuđenoj zajednici, koja se zove Evropa.
Već pola tisućljeća hrvatsko pjesništvo, predstavljeno u osobama najraznijih zanimanja, od bogatoga grofa, kneza i vlastelina pa do sirote pjesnika u studenu potkrovlju, svijesno čuva u prvom redu govor svoga naroda, čuvajući tamo od narodnog pjevača preko starca Marula do danas ono, po čemu smo sve, što jesmo (Preradović), jezik hrvatski. Kao žarišta cjelokupnog zbivanja u svom narodu, i hrvatski pjesnici u nadahnutim spoznajama i njihovu razmatranju nalaze izraz onom, što drugi i ne slute, jer na sve gledaju kroz dušu, t, j. kroz osjećaj i fantaziju spojenu sa iskustvom. Kao strijelci u Schopenhauerovoj definiciji genija — za razliku od talenta, koji cilja u gledano — oni gađaju u neviđenu metu, pa zato i vjeruju u ono, u što drugi ne vjeruju, ne mogu da vjeruju ili vjeruju drugačije. Po mišljenju drugih ljudi nevješti za život i predani svom snu, oni su vrlo često bili na smijeh građanima, koji se uspinju po t. zv. društvenoj ljestvi, ali i žrtvovani sirotinji, odricanju i više puta poniženjima, oni se sublimiraju i u stradanju, da bi tako dali svom narodu: svaki pesnik ono, što mu nitko i nijedan drugi pjesnik ni prije ni poslije njega nije mogao dati ù istom izrazu i obliku, ono, što je inimitable, svoj vlastiti monumentum aere perennius (trajan toliko, koliko je u vezi sa zemljom, koja ga je stvorila kao cvijet sa korijenom, koji ne može uvenuti). Tako kad izumru nakon svih muka, ostaju i ostat će u uspomeni narodnoj tisućljećima, kao neki kukci sačuvani u jantaru.
Svi oni redom tako: i pobožni stari poete (poput slavnog Marula), i Arkadijci (kao Lucić, Ranjina, Zlatarić), i velmože (kao veliki Gundulić, slaveći slobodu svoga grada u času, kad se u Evropi javljaju Shakespeare i Molière, ili Frankopan, koji u težnji za slobodom svojega naroda uz mučeničkog druga Zrinskog polaže mlad kao rosa život na stratištu), i isusovci i franjevci kao Đordić, Kanižlić, Katančić i Kačić, i Iliri, koji navješćuju Danicu i Zoru, poslije koje dolazi plodni Dan, od Tita Brezovačkoga i Štosa do Gaja, Vraza i Preradovića, pa divni pisac »Zlatareva zlata«, »Seljačke bune« i »Kletve« sve do Kranjčevića (»Ja domovinu imam …«), Matoša (»I dok je srca, bit će i Kroacije …«) i pjesnika-boraca, koji u borbi dočekaše toliko žuđenu nezavisnost svoga naroda (Mile Budak) — — sve su to bili nesumnjivo sinovi svoga naroda, koji osjećaju zajedno s njime, plaču i raduju se s njime (pa do potrebe i umiru za nj), jer je bol pjesnika zgusnuta patnja naroda, koji ga je rodio. Pa i onda, kad daju oduška svojim najintimnijim osjećajima, kojima ih nadahnjuju pojave od najsvagdašnjijih predmeta do lutanja zvijezda kozmosom, roditeljska ili dječja ljubav, ljubav čovjeka prema ženi ili samilost prema bližnjemu koji trpi — vazda je to u skladu s duhovnim težnjama samonikle hrvatske duše i hrvatske kulture. Bez obzira na poetske i pjesničke tehnike, na t. zv. nove putove i nove smjernice i različne teorije o pjesničkoj formi i izrazu, kako se već javljaju od vremena do vremena, i hrvatski su pjesnici dali svijetu vlastitih, a opće ljudskih vrijednosti u općoj težnji čovjeka za idealima Istine, Ljepote i Pravde, koji nisu samo filozofski, nego i pjesnički ideali.
Ova zbirčica, koja želi prikazati najznačajnije hrvatske lirske stvaraoce kroz stoljeća u riječi i slici, nastala je na osebujan način: neposredno, bez prevrtanja po knjigama, bez ikakve dakle pripreme bilježili su gg. Milan Begović, I. Goran-Kovačić, Petar Grgeč, Ljubomir Maraković, Vladimir Nazor, Mate Ujević i Ljubo Wiesner, koje su im pjesme pojedinih pjesnika najdraže. Začudo, u golemoj većini zabilježili su iste pjesme. Gdje se nisu složili, uzeli smo pjesme, za koje je bila većina. S obzirom na izbor pjesnika, uzeli smo 42 pjesnika, koji su kao književnici u prvom redu liričari te su značajni za hrvatsko lirsko stvaranje ili su svojim kulturnim ili književnim radom presudni za određeno kulturno razdoblje u hrvatskom životu.
Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, u želji da hrvatsku prošlost i sadašnjost učini živom i privlačivom sadašnjosti i budućnosti, na izmaku velike 1941. želi na ovaj način cijelom hrvatskom narodu sretnu 1942. godinu.

LJUBO WIESNER

DIVICI MARIJI

Zdrava si Marije, zdrav žilju pribili,
ki u prsi krije tvoj sinak primili ;
na grišne se smili, puna si milosti,
duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti.

Da nam tvoj sin prosti, moli ga, kraljice
sunčene svitlosti, prisvitla Danice;
Božja nevistice u trojstvu Božjemu,
dobra odvjetnice pri sinku tvojemu.

Uzdahu mojemu priklon’ uši tvoje,
u grihu mojemu gdi cvilim gospoje;
neka srce moje vazda želi k tebi,
gdi no sveti stoje, da najdem stan sebi.
MARKO MARULIĆ

HRVATSKA DOMOVINA

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda časna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Teci, Savo hitra, teci,
Nit’ ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, svijetu reci,
Da svog doma Hrvat ljubi,
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mrtve grob sakrije,
Dok mu živo srce bije!
ANTUN MIHANOV1Ć

LÊPA ANKA

Ala je lèpa naša Anka!
Da l’ je istina? da l’ je san?
Tresu se bor i jela tanka,
Zavidjajuć joj struk tanan.

U lugu sladki sbor slavuljah
Šuti nje čujuć sladji glas;
Nad njome trepti roj metuljah
Mnijuć, da je cvetak nje obraz.

U vrtlju s’ dive krasne ruže,
Gledeć taj licah, ustah raj;
Hitri ju hladci grleć kruže,
Da ju odvedu u svoj gaj.

Niz stěnu prska, u dol skače
Brže i brže vodopad,
Gdě, igrajuć se, prst namače;
Da ga poljubi, nosi hlad.

Tako sve čezne da ju prati
I grli, ljubeć nježni slěd;
Samo ja moram ovdě stati,
Gdě me začara nje pogled.
STANKO VRAZ

PJESMA SUNCU

Sjaj mi, sunce, domovini slatkoj,
oj preslatkoj, miloj domovini,
da s’ nagledam njena divnog čara!
Al ti ne sjaš, sunce, da je krasiš,
kroz krasotu njenu da me tješiš,
što robuje tuđinu grješnica,
što nepravdu tuđu svojom prozva!
Već ti sjaješ, odsjev Stvoriteljev,
da pokažeš čovjeku propalom,
njemu jednom razumnom da kažeš
od toliko Božijeh stvorova,
da života nejma bez slobode,
da kreposti nejma bez slobode,
da ljeposti bez slobode nejma
i ti, sunce, sjaješ neumorno,
kroz toliko stoljeća već sjaješ
bez promjene od zore do mraka,
bez promjene iz dana u drugi,
da jedinu slobodu proglasiš,
pa tko te je, sunce, do sad čuo,
kad li će te čitav svijet čuti?
Al jedine oj blage utjehe,
Što si, sunce, toliko ustrajno!
Šta ja ne ću, da ugledat možeš,
da mi dom moj slobodu doživi!
Od mene će otpuh praška biti,
al u grobu rastvoreni prašak
za slobodu razigrat se hoće …
LUKA BOTIĆ

KOD SOLFERINA

Dovojevah! — Suđene mi evo! —
Tuđu zemlju mlađa krvca kvasi,
Mladu vijeku luč se evo gasi;
Zbogom, dome! Zbogom, rode moj!
Rana žari, čekićâ i reže —
Bih li plako, Bože, bih li pjevo?
Čujem evo, evo zadnji čas:
Mučeniku bliži mi se spas!

Vruć je danak, ljut je bio boj,
Mnogi bratac, mnogi dušman leže,
Brat i dušman, jedan kraj drugog;
Prehujala, pregrmila bura,
Dovriskao »en avant!« i »hurra!«
Jednim, drugim sad već sudi Bog,
Rana žari, čekićâ i reže —
Aj! Gle onog, što me oborio!
Pavši sam ga s zemljom sastavio,
Te preživjeh ubojicu svog.
Mili Bože, što bijasmo krivi
Jedan drugom, da ko lavi ljuti
Srnusmo se s glasa ukinuti!?
Na krajini moja zipka stala,
Franceska je njemu život dala,
A Talija obadvama — grob.
Možda tamo na obali Seine
I za njime mlado srce vene,
Možda strepeć zlu mu sluti kob.
Oj, a moja ostarjela mati
Moli Boga, da joj sinka vrati;
A mi evo mrtve braće zglob. —
Što nas ponije sa milog ognjišta?
Što nas skobi sred krvna bojišta?
Koji rodu s naše smrti prid? —
Bože, Bože, ako jesi, gdje si?

U to zvijezda na nebu zakrijesi,
Mučenika prenije smrti brid.
LAVOSLAV VUKELIĆ

KOD KUĆE

Duša moja čaroban je kraj,
Gdje jablan čuva gnijezda plemića,
Gdje vjetar nosi lipe miris žut
I blage pjesme predvečernji sjaj.

Polje, žubor, brežuljak i gaj
Od tajne boli ko da vječno pate,
Jer tu se rodi Kovačić i Gaj,
Taj krasni kraj je Gupčev zavičaj
I krvav uzdisaj.

Propali dvori — ko mjesec po danu!

Stid ih, što ih ostavio sin
Oršića hrabrih, starih Keglevića,
A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin
Ceri se Jevrejin!

Duša naša zagorski je kraj,
Gdje jadnik kmet se muči zemljom starom
Uz pjesmu tica, kosaca i zvona.
O, monotona naša zvona bona,
Kroz vaše psalme šapće vasiona:
Harum — farum — larum — hedervarum —
Reliquiae reliquiarum!
ANTUN GUSTAV MATOŠ

GALIJOTOVA PESAN

Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l’ cela mi, kuća bela? Si l’ mi, majko prebolela?
More, more sinje!

Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu,
Videl nis’ bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l’ se, drevo, osušilo? Si l’ se, sunce, ugasilo?
More, more sinje!

Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu.
Brižan san ti na ten svete!… Galebi, oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav’te majku!
More, more sinje!

Pest zemlji mi prnesite! Bašelka mi struk darujte!
Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se,
Pak će onput mirno slušat, ča mi šapćeš skroz galiju,
More, more sinje!

Muklo ćeš mi pesan pevat: »Utoplt ću brod prokleti;
Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
Trajna, nina, nena!« —
VLADIMIR NAZOR

MATI

Preko devet gora, dolina i brda,
usred sela b’jedna,
koliba je stara, a u izbi ima
stan sirota jedna.

Nije dugo išla stazom žića, ipak
b’jele nosi prame…
Sveti, mili Bože, što joj mladost ote?
Vječna miso na me.

Svi se snovi njeni, sve se želje njene
oko mene kreću.
Nema sudbe svoje, sa mnom d’jeli moju
nesreću i sreću.

Ja sam duša njena. Pa da sve me progna,
znam, da ona ne bi;
da me sv’jet ko izmet baci, ona plačuć
svila bi me k sebi.

I da nebo na me rasrđeno pusti
grom i munju b’ jesnu,
ustala bi ona i pod munju, slabu
podmetnula desnu.

Ah, ja n’jesam sam i lako život snosim,
dokle sa mnom pati
preko devet gora sirotica jedna:
draga moja mati.
ISIDOR POLJAK

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mladi

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijaše nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

— O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih,
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.

I znaj, da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno,

i kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten,

i nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga,

i nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama,

i sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća, koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima
pa nek sam dah u plamenu
kad nisam krik sa krovova.

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom, koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam, –
(kada bih mogo biti jak,

kada bih mogo biti drag)
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
TIN UJEVIĆ

MOJ OTAC I JA

Kad otac moj i ja pođemo u šumu,
na šetnju,
sve je oko nas svečano i tiho,
ko da će svaki čas zasvirati orgulje
sakrite negdje u lišću.

Moj otac malo pognut, na šljunku stane
i sluša: pjeva ptica;
pjeva negdje visoko na vrhu grane
u velikoj tišini,
gdje leptir gore i dolje pleše
u modrini.

Pa ćutim, ja i moj otac mi smo jedno
i ko da nevidljive cijevi
toče krv iz njegova tijela u moje
i kao da čujem klokotanje naše krvi
među zelenilom.

I tako mi je teško, kada znam:
svaki korak njegov
vodi ga sve bliže tami,
a svaki korak moj
sve bliže me životu vodi,
pa kao pun krivnje od njega odvraćam lice,
dok tako hodamo šumom sami,
jedan uzbrdice, drugi nizbrdice.

Pa kao dva dobra druga na rastanku
koracamo šljunkom
i sve je oko nas svečano i tiho,
ko da će svaki čas zasvirati orgulje
sakrite negdje u lišću.
VJEKOSLAV MAJER

OBLAK

U predvečerje iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem,
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on — krvareći ljepotu —
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do Boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
DOBRIŠA CESARIĆ