100. OBLJETNICA PRAVAŠKE SABORSKE INTERPELACIJE 1918. – 2018. – Grozote u Odesi 1916. – 1917.

Audio TTS

$13,57

Autor:
Podijeli

Opis

U spomen neznanim hrvatskim časnicima i vojnicima koji su radi vjernosti svojoj Hrvatskoj izgubili živote u Odesi i njezinoj okolici (1916.-1917.).


Hvala svima koji su na bilo koji način pomogli da ova mala ali važna knjižica bude objelodanjena prigodom 100. obljetnice pravaške saborske interpelacije o grozotama u Odesi. Među njima su Miljenko Šajfar, Ivo Banac, Boris Brkić, Ante Beljo, Osor Barišić, Hrvoje Čapo, Vesna Čučić, Vinko Grubišić, Tomislav Jonjić, Stjepan Matković, Miroslav Nikolić i Ikica Čuvalo. Posebna hvala Ivanu Miletiću na velikoj i nesebičnoj pomoći!


PREDGOVOR
Najava naravi Jugoslavije: pravaška saborska interpelacija iz srpnja 1918.
Bilo je vruće ljeto 1918. godine. Premda je Lenjinova Rusija već potpisala separatni mir sa Središnjim silama, fronte su se još nekako držale. Polako ali sigurno u domovinu su se iz ruskih logora vraćali ratni vojni zarobljenici i širili alarmantne vijesti o tomu kako je Srbija, uz suglasnost bivše carske vlasti, brutalnim terorom tjerala hrvatske, slovenske i druge južnoslavenske zarobljenike u svoje dobrovoljačke legije na crnomorskom priobalju. Saborska većina Hrvatsko-srpske koalicije, puna iluzija o „narodnom jedinstvu“, pod Pribićevićevom je palicom, potajice, ali predano, iščekivala advent Jugoslavije. Mnogi zastupnici pravaških korijena, ne samo „milinovci“ (Starčevićeva stranka prava) nego i drugi, našli su se u istom kolu s koalicionašima. No, Stranka prava, ime koje su Starčevićeva rakova djeca redom napustila, nakon konačnog raskola između „milinovaca“ i „frankovaca“ 1913. godine, ponovno je postala oznaka frankovačke struje na čelu s Aleksandrom Horvatom.
U klubu Horvatove pravaške stranke bilo je dvanaest zastupnika: Ivica Frank (Vojni Križ), Aleksander Horvat (Novi Marof), Vuk pl. Kiš Šaulovečki (Pregrada), Josip Milković (Biškupec), Fran Novak (Križevci), Stjepan Pavunić (Sveti Ivan Žabno), Josip Pazman (Nova Gradiška), Matija Polić (Slunj), Vladimir Prebeg (Brod n/S), Stipe pl. Vučetić (Perušić), Stjepan Zagorac (Koprivnica) i Ivan Zatluka (Vilić Selo). Nema nikakve sumnje da je ova grupacija odigrala važnu ulogu u saborskim raspravama tijekom rata, uz sva ograničenja tipična za frankovačke stavove. Premda su u početku svog djelovanja dijelili staropravaške zahtjeve za hrvatskom neovisnošću, frankovci su, prihvatili bečku orijentaciju i tražili načina da se dogovore s dinastijom na korist hrvatskih interesa. Razdoblje frankovačke suradnje s bečkim političkim i vojnim krugovima te s velikoaustrijskim nastojanjima prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, počelo je, doduše, tek nakon Riječke rezolucije (1905.) i stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije (1906.). Ova tendencija dosegla je vrhunac za aneksione krize i nakon početka rata, kad su frankovci predvodili borbu protiv velikosrpskih prisvajanja i svake ideje o jugoslavenskoj državi. Premda su bili svjesni rascjepkanog i neravnopravnog položaja Hrvata u Monarhiji, oni su pozivali na obranu hrvatske domovine i zakonitoga hrvatskog kralja, kao najbolji odabir u tadašnjim okolnostima, uvijek u nadi da će doći do neke nove „nagodbe“ što će, slijedom hrvatskog državnog prava, južnoslavenskim pokrajinama Monarhije dati poseban status unutar „trijalistički“ uređene države. U toj su nadi uz Monarhiju ustrajali do njenog kraja.
Horvat i pravaški saborski klub koristili su svaku prigodu kako bi pokazali „kakovim posljedicama radja jugoslavenstvo i bratstvo Srba i Hrvata“. No vrhunsko djelo njihova pohoda na saborske protivnike, koji su jedva prikrivali svoje nakane (koalicionaški zastupnik Živan Bertić: jugoslavenstvo „ne će [hrvatski narod] zaraziti, nego će ga ozdraviti“), bila je interpelacija od
6. srpnja 1918., koju je Horvat podnio pod naslovom „Grozote u Odesi“. Čak su i mnogo godina nakon interpelacije jetki kritičari poput Miroslava Krleže priznavali Horvatovoj interpelaciji da je bila „dobro smišljeno, intrigantsko, moglo bi se reći makijevalistički savršeno djelo.“ Štoviše, „Odeski pokolji nose u sebi sve elemente kasnije, političke, južnoslovjenske tragedije, a duboko moralno negodovanje nad ovim dinastičkim umorstvom, […] izazvalo je u najširim masama neodređeni moralni revolt protivu jedne koncepcije koja se ovdje nametnula kao novi motiv političkoga ropstva.“
Krleža je bio u pravu i u jednom i u drugom aspektu. Horvatova interpelacija bila je doista savršeno djelo. Horvat je osobno razgovarao sa sedamnaest povratnika iz Rusije, živih svjedoka „bratske ljubavi“, koji su se nakon iskustva s nasilnim srpskim pokušajima novačenja ratnih vojnih zarobljenika u dobrovoljačke postrojbe, a sve uz potporu carističkih vlasti u predvečerju Februarske revolucije, vraćali kući „sa prelomljenim rebrima, izmrcvareni i izmučeni“. Bili su uglavnom iz njegova Zagorja, ali iz drugih krajeva (Glina, Jaska, Brinje). Pored toga, donio je i svjedočanstva dvojice istarskih svećenika, koji su uredništvu pravaške „Hrvatske“ prenosili iskustva svojih župljana, povratnika iz Rusije. No najvažnije, obilno je koristio pisana svjedočanstva iz novina dobrovoljačkih disidenata, koji su se nakon Februarske revolucije obratili Miljukovljevoj vladi i Sovjetu radničkih i vojničkih deputata da ih zaštiti od srbijanskog zuluma. Također, Krleža je dobro primijetio da su pokolji u Odesi nosili sve elemente nadolazeće jugoslavenske tiranije, koja je doista predstavljala tragediju za potlačene narode. Ali Krleža ne bi dio tipičan predstavnik naše lijeve inteligencije, koja, onda kao i danas, ne može prežaliti kad njezini protivnici iznose precizniju političku analizu od ljevice, Koliko god Krleža grmio protiv „bijednih provincijalnih korteša“ hrvatske socijaldemokracije, koji su u tom trenutku već bili opčinjeni miasmom jugoslavenstva, te bez izuzetka „završili svoju karijeru kao slabo plaćeni agenti jedne balkanske dinastije“, što ih je zacijelo onemogućilo kritički progovoriti o velikosrpskom teroru u Odesi, on nipošto nije zaboravio frankovački „makijevalizam“: „Agent-provokatorska, frankovačka, demagoški rafinirana interpelacija doktora Aleksandra Horvata, stavljena je u hrvatskome saboru jula godine 1918 na crti uvođenja vojničkoga komesarijata u Hrvatskoj, po austrougarskoj, oprobanoj koncepciji […]. To je bio posljednji pokušaj frankovaca da zauzmu vlast u Hrvatskoj političkim prepadom, pred sam slom Austrije kada su (u posljednjem historijskom trenutku) mislili da riješe »hrvatsko-srpsko pitanje« u svom habsburško-dinastičkom interesu, otvorenim nasiljem, vješalima i pogromima.“ Tako se Krleža našao u nepriličnom položaju osporavatelja iste interpretacije, koju je koristio kao izvor za svoje (kasnije) napade na karađorđevićevski sustav. Jer ono njegovo o Kanatnom zavodu (tvornica konopa), „gdje se masakriralo en masse i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, jer to su Hrvati“, izravno je preneseno iz Horvatove interpelacije.
Ako zanemarimo uobičajenu protufrankovačku histeriju, koja je pratila i prave i krive, Horvatova interpelacija važna je zbog sljedećih razloga: (1) Horvat je nedvojbeno dao naslutiti razmjere terora nad hrvatskim ratnim vojnim zarobljenicima u carskoj Rusiji, kojeg su provodili srpski časnici uz prešutnu potporu carskih vlasti (bilo je to „ništa drugo nego mučilište i pakao za Hrvate i koje su uništile na desetke tisuća hrvatskih sinova“). Posebnu pažnju, zahvaljujući svjedočanstvu dobrovoljca Jurja Grčevića, posvetio je krvavim događanjima u Odesi; pobuni na Kulikovu polju i pokoljima u Kanatnom zavodu, što se dogodilo krajem listopada 1916.: „Ribari mornari odeški nalazili su mrtvace u Crnome moru…“ (2) Horvat je također upotrijebio svjedočanstva hrvatskih disidenata iz dobrovoljačkih postrojbi, koji su, premda vjerni ideji jugoslavenstva (što je Horvat i naglasio: „da ne mislite, da to piše čovjek naš i našeg političkog mišljenja“), shvatili da im srpska vlada zapravo nudi srpsku prevlast. Protiv takvog programa, oni su tražili federativnu Jugoslaviju, ravnopravnost latinice i ćirilice, te ravnopravnost hrvatske zastave sa srpskom i slovenskom. (3) No, opet uz pomoć disidentskih izvora (list „Jugoslavija“ što je izlazila u Petrogradu), Horvat nije propustio dovesti u pitanje ulogu ljudi „izdajničkog jugoslavenskog Komiteta“ (Jugoslavenski odbor), poput Franka Potočnjaka, a posebno Milivoja Jambrišaka, koji su, po njemu, bili suučesnici nasilja nad hrvatskim „silovoljcima“: „Gdje je u to vrijeme bio grlati dr. Jambrišak? Dok su nesrećene žrtve stenjale, jaukale i umirale pod rukama krvnika, dr. Jambrišak sa svojim štabom sjedio je negdje u »Sjevernoj gostionici« i gutao rujno vino za novce, koji je dobio iz nepoznatih izvora. Pijani se jezik lijeno premetao po ustima, dok je veliki »politričar« izricao svoje mudre izreke kao npr.
– He-he. Hrvati su mašina, treba ga samo dobro naviti, pa će ići, kamo god hoćeš … He-he, sve su to Frankovci … Treba dobro izlupati … He-he, sve izdajice treba ubiti. Šta treba žaliti razne »bundaše« zagorske glupane!“ Horvat je znao, da je Jambrišak bio liječnik-dragovoljac u srpskoj vojsci za Prvog balkanskog rata, ali nije mogao znati da će svoju političku karijevu završiti kao član predsjedništva ZAVNOH-a i povjerenik za narodno zdravlje NKOJ-a.
Pravaška interpelacija iz srpnja 1918. nije bila posljednji potez ove manjinske skupine kako bi se spriječio gotovo neminovno nametanje Jugoslavije. Premda pravaši nisu sudjelovali u osnivanju Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (NV SHS, 5.-6. listopada 1918.), oni su od saborskog predsjedništva tražili ukidanje Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) kako bi se hrvatske i slovenske zemlje (Banovina, Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Istra, slovenske zemlje, te Međimurje i Rijeka) ujedinile u jednu državu Hrvatsku. No, frankovci su tražili suglasnost cara Karla za njihov projekt, koji bi faktički uveo trijalizam u reformiranu Monarhiju. Uz ogradu da mora imati suglasnost ugarske vlade, Karlo je podržao frankovačko traženje (Bad Ischl, 21. listopada), a idućeg dana u Budimpešti isto je učinio i István Tisza, najmoćniji mađarski političar. No, NV SHS bilo je neumoljivo. Frankovci su doslovno zbrisani s političke scene nakon 29. listopada, tj. saborske odluke o prekidu svih odnosa s Austrijom i Ugarskom, kad su prijedlog podržali uz izliku da im je program ispunjen; nakon toga su se samoraspustili. Pokazalo se da je riječ o privremenom povlačenju. Iskustvo Jugoslavije, točno kako je Horvat predvidio u njegovoj interpelaciji, vratilo je život pravaškim idejama i dovelo do novog buđenja hrvatskog nacionalizma.

Ivo Banac


POGOVOR
Bijaše Veliki rat! Potom “ujedinjenje” i veliki muk o ratu i ratnicima! U Hrvata, naravno! Bili ste na krivoj strani. O žrtvama, zarobljenicima, “odesama”, patnjama, umorstvima… morate šutjeti. I bijaše duga šutnja!
Dođe i prođe Drugi, još “veći” rat! Zavlada grobna tišina. Opet kod Hrvata! Što nije pobijeno i pozatvarano, moralo je mukom mučati! Ni zucnuti o Bleiburgu, Križnim putevima, “nestalima”, kazamatima… Hrvati — rođeni ste krivi! Tito i Partija rekoše sve, nema se što dodati! Tako i danas (neki) tvrde!
Dođe za Hrvate i Treći rat! Ovaj put, pobjednički! I slobodna Hrvatska se u krvi rodi! I sad kažu: nemojte o onom što je već davno bilo, pa i ono nedavno! Pustite odese, bleiburge, križne puteve, stratišta, grobišta,jame, kazamate, Vukovar, Škabrnju…. “Bilo i prošlo”! Nismo ni saznali što je “BILO”, a kažu da je “PROŠLO”!
Grozote u Odesi bijahu samo početak jednog krvavog stoljeća. Odesu i današnje “ojkače” povezuje krvava nit svetosavskog velikosrpskog (zlo)duha kojeg su utjelovljavali razni Pašići, Račići, Mihailovići, Miloševići, Karadžići, Vučići….
Na drugoj strani, među Hrvatima, zadnjih sto i više godina lebdi (zlo)duh nekoć “slavljene” “Koalicije”. Uvijek se nađu Pribićevići, Anđelovići, Bakarići, Pupovci, Pusići… Tako i danas. Živjela koalicija! Bez nje i “regiona” se ne može! Malim koracima ali starim stazama u provalije! Dok opet ne bude kakva Odesa, Vukovar, Petrinja…
Zamislimo da je hrvatska pisana povijest jedna duga tkanina koju povjesničari tkaju i vezu. Naša (i drugih oko nas) djela i nedjela su potka i osnova, “svila i kostrijet” tog našeg povijesnog saga. Ali, u tkanini novije hrvatske povijesti postoji nekoliko velikih “rupa”. Probiše ih ideološki “topnici” i njihove “granate”. I danas zjape! Ne znamo što se u tim rupama krije. Ne daju da se sazna!
Vrijeme je da znanstvenici pronađu prekinute niti i svojim stručnim znanjem, pošteno i s ljubavlju ispune rupe i pukotine na zajedničkom nam povijesnom platnu. Potka i osnova su negdje po arhivima u Hrvatskoj i drugdje. Moćnici, otvorite već jednom sve arhive, sve kutije i škrinje…, a na znanstvenicima je da zagrnu rukave i stručnim vezom zatvore historiografske rupe koliko se sada najbolje može.
Pravaška interpelacija o grozotama u Odesi iz srpnja 1918. u Hrvatskoj je prvi put nakon te godine objavljena u Političkom zatvoreniku, glasilu Hrvatskog društva političkih zatvorenika, u brojevima 141. – 144., prosinac 2003. – ožujak 2004., a u ovoj knjizi je objavljena cjelovita prvi put nakon 100 godina. Neka ova knjiga “izvuče” barem jednu malu ali važnu nit iz tamnih rupa naše nedavne povijesti i doprinese rasvjetljavanju zlogukog nagovještaja naravi jedne državne tvorevine koju je vihor otpuhnuo, a koja je stajala na stotine tisuća života, od Odese do unatrag samo nekoliko godina. Ali ni danas nam ne da mira!
Svim žrtvama vječni pokoj i mir, a onima koji stoje ili će stajati na čelu hrvatske države neka krvava Odesa bude opomena da se ne poigravaju sudbinom hrvatskog naroda jer posljedice mogu biti pogubne — kao što su bile i 1918.

Ante Čuvalo


„U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u Kanatnom zavodu, gdje se masakriralo en masse i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ljudi, jer to su Hrvati. U Odesi se je klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici, i samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno je trinaest Hrvata poslije bune na Kulikovu polju.“

Miroslav Krleža

Dodatne informacije

Autor

Ante Čuvalo

ISBN

978-0-9998227-1-5, 978-953-7817-16-9

Izdavač

CroLibertas Publishers, Hrvatko žrtvoslovno društvo Zagreb

Godina izdanja

2018

Jezik

Hrvatski