Opis
PREDGOVOR
Hodajući mojom užom hrvatskom domovinom Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko i boraveći u raznim mjestima sad dulje, sad kraće vrijeme, opazio sam, kako se mnogi lijepi starinski običaji gube sve više i više, te mnogi da su već posve pali. A da se o načinu života i običajima štogod i potomstvu sačuva, odlučio sam se i napisao ovo djelo.
Priznajem, da svako mjesto ima po gdješto osebujnog u svojim običajima i da bi se dalo mnogo pisati o tom, ali ja sam nastojao u ovom djelu prikazati općenito život i običaje, a u koliko sam uspio, prosudiće poznavaoci hrvatskog naroda u ovim pokrajinama i narod sam.
Sabiranjem sam se gragje bavio lijep broj godinica, a svu sam gragju u cjelinu zbirkao u Brčkom, gdje se kao u trgovačkom mjestu nalazi Hrvata i Hrvatica iz raznih strana Bosne i Hercegovine osim starosjedioca, to sam imao prilike propitati i za običaje u dotičnim stranama, kud nijesam dopirao.
Sam sam proučio običaje Stoca, Mostara, Sarajeva, Bugojna, Doboja i D. Tuzle. Da sam pak upućen i u običaje Šamca, Bihaća, Livna, Brčkog i drugih mjesta, smatram za ugodnu dužnost zahvaliti se na tom ovdje gospogjama: Mariji Cvjetić, Ljubi Štitio, Danici Iliševič, Janji Pavlović, Janji Jozić, Veroniki Medić i Luciji Bekić, te gg. Luki Šariću iz Livna, Franji Joziću iz Bihaća, pa nekim znancima iz Banjeluke, Duvna, Prozora itd.
Evo, mili moj hrvatski rode, napisah ovo djelo i predajem ti ga kao znak ljubavi prama tebi, u kome sam niknuo i obiknuo.
U Travniku, o Božiću 1907.
PISAC.
UVOD
Od svih su hrvatskih ogranaka katoličke vjere Hrvati Bosne i Hercegovine najzadnji bili, koji su godine 1878. zaključkom berlinskoga kongresa ispod vlasti osmanlijske došli pod vlast austrougarsku, te se tako našli opet u zajednici sa ostalom svojom hrvatskom braćom u okviru možne habsburške monarhije pod žezlom vladara staroslavnog doma habzburškoga, zakonitog našljednika prijestolja Zvonimirova. Vjekovi su prohujali, dok je došlo do ovog ujedinjenja, ali hvala Bogu, ako su stoljeća i prošla, a s njima stari i prastari bosansko-hercegovački Hrvati promijenili jedan svijet drugim, evo opet čilih i zdravih njihovih potomaka na istoj grudi, gdje ih nakon tmine i mrtvila obasjava sunašce zrakama slobode, u kojoj se sve više i više osvješćuju i bude na novi život, na život rada i napretka; a ovo ih upućuje, da ne žaleć truda pregnu svim svojim silama i porade, kako bi u što skorijem vremenu postigli ono, u čem su ostali Hrvati u pogodnijim prilikama znatno umakli. Trebaju dakle koprenu tame baciti u dno zaborava, a preko nje, u koliko je moguće, dovoditi u sklad dobu sadašnjosti s dobom onom, dok ih nije zao udes otrgnuo od ostalog naroda, a razne ih političke i kulturne prilike odalečivale i otudjivale stablu hrvatskomu. Bude li se nit ondje nastavila, gdje je prekinuta, udariće se putem, kojim će se uz zajednički rad sav narod hrvatski dovinuti blagostanja i ljepše budućnosti. Pošto su, kako je već rečeno, pojedini ogranci hrvatskoga naroda živjeli što više, što manje pod uplivom raznih struja vremena, razvijo se naravno prama tome život, vjera i običaji narodni. Glede načina života na prvom mjestu, to će se, ako i ne u svem, a ono ipak u mnogočem razlikovati način života bosansko-hercegovačkih katoličkih Hrvata od načina života ostalog naroda u ostalim hrvatskim zemljama. Što se pak običaja tiče, u njima se odrazuju dojmovi orijentalnog života i preko četiristogodišnjega boravljenja pod osmanlijskom vladom. Tim su dojmovima morali podleći koje milom, koje silom, a da im bude osiguran opstanak, ako baš ne kao gospodarima pradjedovskoga praga, a to bar kao raji, podložnicima, novo nadošlih gospodara Osmanlija, ili onog dijela istokrvne braće, koja dolaskom Osmanlija primiše i njihovu vjeru, Islam.
Kao zajednički biljeg sviju katoličkih Hrvata sučuvali su Hrvati u Bosni i Hercegovini kroz sve vrijeme osmanlijskog gospodstva svoju kršćansku vjeru sa svim njezinim obredima, a kao obilježje hrvatskog naroda sačuvali su svoj hrvatski govor. Za očuvanje su vjere kršćanske stekli franjevci neumrlih zasluga znajući neustrašivo odolijevati teškim kušnjama, koje su im jedino ublaživali stambolski sultani dajuć im putem fermana, koliko je bilo moguće, prava i povlastice. Stoga će pratar „ujak“ biti i ostati miljenikom pastirom bosansko hercegovačkog kršćanskoga svjeta, koga je ujak krijepio učeć ga, kako će sdušno podnositi sudbinu svoju i tješeć ga nadom u bolju budućnost, kad će moći odahnuti, a ne strepiti pred svojim gospodarom ni glavom, ni imanjem, ni u kući, ni izvan kuće, nego biti s njim u svakom pogledu ravnopravan pred zakonom. U kratko rečeno, da će imati, što već zbilja ima od dolaska Omerpaše Latasa, a to je, slobodno smjeti kupiti i posjedovati zemljišta, a na njem onda smjeti i kuću graditi, ali se u njoj u svakom pogledu slobodan život provodi na temelju zakona ravnopravnosti istom od okupacije ili od godine 1878.
I. Kuća i naselje.
U kući se život provodi, a i običaji su kućni, s toga je najbolje kućom započeti. Kogod hoće kuću graditi, najprije odabire u svakom pogledu prikladno mjesto, a po tom se, prama naumljenoj duljini, širini i visini kuće stane spremati potrebna gragja. Kad je sve namaknuto, počeće se udarati ili polagati temelj. Temelj se udara prama zasnovanoj veličini i težini kuće; može dakle biti jači ili slabiji, već kako je u zemlju položen, dublje ili pliče, šire ili uže, od kamena ili od cigle. Gdje ima više kamena, zida se i sva kuča kamenom, a gdje ga nema u izobilju, nadomješćuje ga cigla ili čerpić, oboje pečeno od posebne vrsti zemlje. Kuća se može graditi i ne polažući temelj u zemlju. Mjesto četiri zida polože se na odregjenom mjestu po zemlji četiri jake grede tako, da čine četvorinu ili pravokutnik. S mjesta, gdje je jedna s drugom uvršćena, podignu se u vis druge grede mjesto kućnih ćoškova, a po njihovim se vrhovima sastavi kao i pri dnu po zemlji isti oblik, s koga se onda podiže krov. Izmegju ćoškovnih se stupova ostavlja mjesto za vrata i prozore, a ostale se praznine ispune ciglom ili ćerpićem, te se zamaltari, a po gradovima se osim toga još i okreči. Na drugi se način može takogjer početi graditi kuća, ali da se temelj ne ukopaje, nego se po zemlji polaže, pa bio on od cigle ili od kamena. Gdje se kameniti temelj u zemlju polaže, tu će mnogi gospodar, kome se kuća gradi, spustiti komad zlatna novca pod temeljni kamen u ćošku, gdje će se zazidati. Osim toga dužnost je gospodareva dati majstorima na temelj dar u novcu. Za gospodarem će razmjerno darovati i gospodarica, a često makar i najmanjim novčanim darom i svako kućno čeljade. Ti se darovi mogu zamijeniti takogjer pićem i zaoblicom, jer inače ne će biti kuća u redu. Majstorima čekići zapinju, kamenje se ne da kresati ni kuća zidati. Pa zbilja majstori oklijevaju, vrlo sporo ili nikako ne miču dalje sve dotle, doklen god im se ne da, što je po običaju njihovo. Kroz cijelo vrijeme dok se kuća sasvim ne dovrši, valja majstore češće obilaziti duhanom, kahvom, pa rakijom, jer bi čekići mogli bez polijevanja zargjati. Majstorima ide sve, što na kućno šljeme pane. Kad se naime šljeme podigne, daće na nj gospodar po mogućnosti dar, ali obično čohu, gazdarica boščaluk (gaće, košulju, čevrmu), a ostali ukućani ništa. Dar na šljeme dolazi i od ostale rodbine, susjeda, znanaca i prijatelja. Najstariji majstor prihvaća darove, te, vješajuć ih o šljeme ili prebacujuć pro njega posve glasno i jasno viče, ako je darovatelj muška osoba:
„Hvala, gazda, živ i zdrav bio,
Koji si majstorima dar spremio.
Da Bog da, sinove ženio, kćeri udavao,
Sinove na Ćabu spremao,
A sebi još bolju kuću gradio!“
Tako isto pozdravlja darovateljku dovikujuć joj:
„Hvala, gazdinice, živa i zdrava bila,
Koja si majstorima dar spremila
Da Bog da, sinove ženila, kćeri udavala,
Sinove na Ćabu spremala,
A sebi još bolju kuću gradila!“
Ako nema sinova, spominje samo kćeri. Ako nema ni kćeri, onda blagosivlje gazdu ili gazdinicu s prva dva i pošljednim stihom. Poslani darovi o šljemenu vise sve, dok ne bude vrijeme kuću pokrivati. Pred što će se kuća pokrivati pločom, crijepom ili daskom, snimiće majstori darove i megju se po zaslugama razdijeliti tako, da bude svakome pravo. Pošto je kuća dogotovljena i za useljenje spremljena, majstorima će se radnja isplatiti, a neimaru još dati mimo pogodbe i nagrada, a biće uz to svi obilno počašćeni jelom i pićem. Majstori će pri gotovu poslu, a osobito ako je posao po volji gospodaru, uz svaku čašu nazdraviti gospodaru i gospodarici želeći im od Boga u novom domu zdravlje sa svakim zadovoljstvom, kako bi po vremenu bili u stanju, sve bolje kuće graditi, a majstore ne zaboravljati. Hrvat katoličke vjere ne će u novu kuću useliti bez blagoslova. Ako je imućniji, on će zovnuti svećenika, koji će mu u kući rijeti misu i sve kućne prostorije svetom vodom poškropiti i tamjanom okaditi. Kod mise će biti sva čeljad, koja se imade useliti u novu kuću. Nije li dotični gospodar kuće u stanju zovnuti misnika, ili ako misnika u mjestu nema, to će gospodar sam, ili ako ima ko od njeg stariji, uzeti u posudici blagoslovljene vode i zelene grančice, obično maslinove, a gdje nje nema, onda stručak bosioka ili rusmarina i poškropiće svaku prostoriju nove kuće. Ne samo u novu kuću, nego se ni u kakvu ne će useliti, dok se svetom vodom ne oškropi. Svećeniku će se, koji je novu kuću blagosivljao, trud dostojno nagraditi, a uz to biće pozvan na ručak ili na večeru, a najmanje na kahvu. Kad već u kući ni blagoslov ne manjka, useljuje se u nju. Najprije će se sve pokućstvo prenijeti, kako će biti pri ruci, kad se stanu sobe zastirati, a ostale stvari svaka na svoje odregjeno mjesto smještati. Do zida je jednoga ili do dva, u koliko se soba hoće, pripremljena sećija, po kojoj će se svom duljinom i širinom položiti već u za to priregjenom omotu vuna ili slama. To će se onda zastrijeti u imućnijim kućama crvenom čohom, od koje su takogjer napravljeni jastuci, što će se po sećiji do zidova prisloniti i služiti kao oslonjač legjima, kad se sjedne na sećiju. U osrednjim su kućama sećije zastrte jeftinijim materijalom, a u posve siromašnim kućama ne ćemo ni naći sećija, nego jedino slamnate jastuke uz zidove prislonjene. Gdje su u kućama sećije zastrte čohom i čohani po njima jastuci, tu su takogjer podovi soba zastrti lijepim, skupocijenim ćilimima, a to je u srednje imućnim kućama, pa i u siromašnijim zamijenjeno ponjavama, jer su ponjave mnogo jeftinije od ćilima. One se tkaju naime od trolja starih, iznošenih, tankih haljina. Pri tkanju je pamuk osnova, a trolje su potka. Koja je tkalja vještija u sastavljanju potke od trolja, u te budu i ponjave ljepše šare, tvrgje, a po tom naravno i trajnije. Ćilimi se obično na oku prodaju i kupuju, a ponjave se kupuju i prodaju na aršin.
Nu može se tkalji dati vuna ili pregja za tkanje ćilima, pa će joj se, kad ga otka, platiti ruke. Tako se isto mogu dati trolje i pamuk za tkanje ponjave, pa se i tu, kad je tkalja donese, plaćaju samo ruke. Ne samo da se ćilimi i ponjave upotrebljavaju kao zastirke, nego se upotrebljavaju i kao prostirke, gdje nema dušeka ili slamnjača za dnevno i noćno počivanje. Mnogo je pretežnije spavanje na prostrtim dušecima po podu nego li u krevetima. Je li se dakle kučegazda u svom novom stanu sa ostalom kućnom čeljadi smjestio, te koji dan i noć sproveo, na prostirkama i zastirkama onakim, kakve ima i kakve mu je Bog dao, eto će mu već sprva početi dolaziti na čestitanje i na naselje rodbina, susjedi i glavniji prijatelji, kako osobe muške, tako isto i ženske. Svaka će mu osoba bez razlike zaželiti u novom domu dug vijek s potpunim zdravljem, a zdravlje da mu prati sreća sa svakim zadovoljstvom i sve većim imanjem, kako bi mogao imati pa graditi još mnogo više lijepih kuća. Po svršenom će čestitanju pojedini čestitari i čestitarke razgledati kućne prostorije redom, a razgledajući kuhinju valja da svako daruje ognjište, to jest spustiće se na nj dar u novcu.
Taj se dar odregjuje po jačini rodbinstva i prijateljstva, a i po jakosti bogatstva darovateljeva. Žene će osim novčanog dara spremiti ili sobom usput ponijeti i drugih različitih darova: neka košulju, neka maramu, jedna rukave beza, druga čevrmu i tako dalje. Svaki će od ljudi, koji na čestitanje dolazi, biti poslužen slatkom i vodom, vinom ili rakijom, a po svem tom kahvom. Žene se poslužuju slatkom vodom i kolačima te vinom i crnom kahvom. Poziva li pak kućni domaćin svoju rodbinu i prijatelje na naselje, to će onda prirediti obilnu večeru. Da kućnoj domaćici bude što lakše mnoga će joj susjetka, prija ili rogjakinja priteći u pomoć kojom vrsti jestiva ili bilo kojom vrsti kolača, te će i tim jestivom ili kolačima biti posluženi gosti za večerom.
Tim je naselje dovršeno, a mirni kućni život i rad otpočeo.
Nikola Buconjić
